Primjer kur'anskog izražavanja u Sura Leheb
Prema tefsirskoj propodeutici, objava Kur'ana se dijeli na dva perioda i to mekkanski i medinski. Objava mekanskog perioda je naglašeno ritmična, često rimovana, snažnog izražaja, skoro uvijek, iskazana kratkim mislima u kratkim surama, dok je Objava medinskog perioda širokih misaonih cjelina, dužih sintagmi, stišane i prikrivene melodije, najčešće bez rime ali ne i bez ritma, intonacijski razlivene i sl. U mekkanskoj objavi prevladavaju sentence vjerovanja, bitno izraženi kozmološki i eshatološki motivi i dok se čitaju, čak i oni koji ih ne razumije, doživljava ih kao da se nalaze u jednom metapovijesnom ambijentalnom okruženju, dočim kada se sluša Obajava medinskog perioda onda se sasvim na Zemlji jer ona nam donosi propise, skicira psiho-sociološke tipove ljudi, govori o narodima drevnim, a sve to smješteno u zemaljski povijesni prostor. Naravno da ima odstupanaj od bilo kakvog definisanja jer to je posebnost Kur'ana koji se ne može definisati po, ljudskim, poznatim definicijiama što je intrigiralo i mnoge nemuslimane da se bave njegovim izučavanjem s različitim namjerama, često blasfemičnim i sa predrasudama ali ima i objektivnih znanstvenika koji su uveliko pomogli islamskim znanstvenicima (ulemi) da naprave jedan znanstveniji pristup izučavanju Kur'ana ali i islama uopće. Mnogi su izučavajući Kur'an zavoljeli islam pa i sami postali muslimani. Čudni su ljudski putevi a čovjek je još uvijek i ostaće velika nepoznanica ljudska, baš kao i metapovijesni i eshatološki svjetovi kojima i sam pripada osim, jednim majim dijelom, zemaljskog perioda.
Ono što je neosporno jeste da Kur'an nikoga ne ostavljao ravnodušnim, od onih koji su ga apsolutno prihvatali i vjerovali da je svaki njegov harf istina od Uzvišenog Allaha, preko onih koji su sumnjali pa do onih koji su ga apsolutno osporavali. Tako je bilo od prvog Poslanaikovog obznanjivanja Objave pa sve do danas. Allah, dž.š., tada a i danas nudi izazov onima koji ga osporavaju kao Božiju riječ kada kaže: „Ako sumnjate u ono što se objavljujem Mome robu, načinite vi jednu suru sličnu, njemu objavljenu, i pozovite pomagače u pomoć, osim Allaha, ako istinu govorite. Pa ako je ne načinite, a nećete je načiniti, onda se čuvajte vatre za vjernike pripremljene, čije će gorivo biti ljudi i kamenje.“ (El-Bekare: 23 i 24)
Budući da su nevjernici bili začuđeni stilom kur'anskog izraza, našli su se pred izazovom da priznaju da Muhammed, a.s., nije autor tog govora ali da ne bi priznali Kur'an kao Allahov govor, oni posebnost kur'anskog stila pripisuju džinima kao Poslanikovim pomagačima, izmišljajući i njegovu džinoopčinjenost , a „Drug vaš nije džinima opčinjen.“ (El-Ifitar: 22) , Zato Allah, dž.š., poziva one koji sumnjaju u Kur'an kao Njegov govor, da pozovu pomagače i da sastave nešto slično makar jednoj suri.
Ništa se bitno nije promijenilo od tada do danas. I danas, oni koji vjeruju prihvataju ga kao istinu, a oni koji ne vjeruju, traže u Kur'anu nešto na osnovu čega bi napravili priču da on nije Božiji govor. Ovaj odnos, Allah, dž.š., najjasnije je predočio u Svom govoru kada kaže: „Allah se ne ustručava za primjer navesti mušicu ili nešto sićušnije od nje: oni koji vjeruju pa oni znaju da je to Istina od Gospodara njihova; a oni koji ne vjeruju govore: ‘Šta to Allah hoće ovim primjerom?'…“ (El-Bekare: 26)
Potpuno svjestan težine mjesta i vremena, Poslanik, a.s., odugovlači sa upoznavanjem svojih rođaka i sugrađana da mu je počela silaziti Objava. Znao je da će reakcije biti burne pa ga Allah, dž.š., pomaže u odluci Objavom. „I opominji rodbinu svoju najbližu.“ (Eš-Šuara: 214) Sejjid Kutb, u svom tefsiru Fi zilalil-Kuran, navodi hadis koji prenosi Buhari sa senedom od Ibn Abbasa da je Poslanik, a.s., izašao u Bathu, dolinu Mekke, popeo se na brdo i povikao: „Evo neprijateljskog pljačkaškog napada!“ Kurejšije su se sabrale oko njega, a on je upitao: „Šta mislite, kada bi vam rekao da će vas neprijatelj napasti ujutro ili navečer, da li biste mi povjerovali?“ Odgovorili su: „Da.“ Onda je Poslanik, a.s., rekao: „E ja vas opominjem teškom kaznom.“ Pa je Ebu Leheb zagalamio: ,,Neka si propao! Zar si nas zbog ovoga pozvao?“ U drugoj predaji se kaže da je Ebu Leheb ustao dižući ruke i govoreći: „Propao do ostatka dana!“[1]
Nakon toga objavljena je sura Leheb čije značenje je: „1. Neka propadne Ebu Leheb i propao je! 2. Neće mu biti od koristi blago njegovo, a ni ono što je stekao, 3. ući će on, sigurno, u vatru rasplamsalu, 4. i žena njegova, nosačica drva, 5. o vratu njenom bit će uže od ličine usukane!“
Ovu suru karakteriše polisemičnost izražavanja. U prvom ajet ove sure izriče se kletva na Ebu Leheba da propadne i konstatuje da je propao. Ovim riječima je nagoviještena njegova propast ali se i potvrđuje ista kao da se već desila. Prvi dio ajeta se može odnositi na propast i na ovom i na budućem svijetu a drugi dio na propast na ovom svijetu jer ga je propast stigla za ovoga svijeta. Dakako ovo je mu'džiza jer ko je drugi, osim Allaha, dž.š., mogao biti siguran u njegovu propast? Ko je znao da neće primiti islam pa da mu bude oprošteno, osim Allaha, dž.š.?
Budući da je Ebu Leheb podigao ruke i prizivao propast Poslaniku, a.s., Allah, dž.š., je kletvu izrazio metonimijom, kunući ruke Ebu Lehebove što metonimijskom upotrebom znači propast njegovog bića. Allah, dž.š., nije htjeo da propusti prozivanje ruku u kletvi, koje su učestvovale u proklinjanju Poslanika, a.s., a time nije izmjenjeno značenje ove kletve. I u ovom se ogleda i'džaz Kur'ana i njegovo božansko porijeklo.
Nadimak Ebu Leheb je također polisemički upotrebljen. Prema predajama imao je lice plamtećeg izgleda pa je po tome dobio nadimak, ali isto tako predaja govori da je bio plahe naravi, često se ljutio a kada se naljuti lice bi mu dobilo plamteći izgled. Takav je bio i kada se naljutio na svoga bratića i kada ga proklinjao. Taj njegov izgled, Allah, dž.š., nije htio da propusti u Svojoj kletvi pa ga naziva njegovim nadimkom koji se izvrsno uklapa u ono što ga čeka na budućem svijetu, tj. da će biti, ono što bi žargonom kazali, „babo u džehenemskoj vatri.“
Prema nekim kazivanjima, Ebu Leheb je govorio: ,,Ako je ovo što govori sin mog brata istina, pa ja ću se na Sudnjem danu imetkom i djecom svojom od kazne iskupiti“[2], a navodi se da je rekao i da žrtvuje i sebe i svoj imetak i svoju djecu. Zato u drugom ajetu, Allah, dž.š., nagovještava da mu neće od koristi biti ni imetak niti što je stekao. Ovo se odnosi na budući svijet kada mu ništa i niko neće moći pružiti podršku i pomoć ali i na ovaj svijet. Kada ga snašla nevolja ništa mu nije bilo od koristi. Nakon sedam noći poslije bitke na Bedru, Ebu Leheb je umro od teške kožne bolesti. U bolesti, ljudi su ga izbjegavali bojeći se da je bolest prelazna, da je neka vrsta kuge. Obistinilo se predskazanje da mu neće od koristi biti ni imetak niti što je stekao. Njegovu propast nije mogao spriječiti, ni imetak, ni porodica, ni ugled, ni sljedbenici, niti ono što je naslijedio od svog oca, niti ono što je sam zaradio. Potrošio je imetak boreći se protiv islama, odnosno svoga bratića Muhammeda, a.s., i na svoje liječenje od bolestu. Ostao je sam. Još za života doživio je kletvu, bio je izolovan a hranu su mu dobacivali, a na budućem svijetu mu se ništa neće umanjiti. Prema nekim kazivanjima, kada je umro, nabacali su na njega granja i zapalili ga a potom ga zasuli kemenjem.
I ovdje se ukazuje polisemičnost izražavanja kao i u narednom ajetu jer se njime nagovještava da će biti bačen u vatru raplamsalu. Još na ovom svijetu bio je bačen u vatru koja je morala biti rasplamsala kako bi spalila njegove ostatke a na budućem ga čeka džehennemska rasplamsala vatra u koju će biti bačena i žena njegova koja je nazvana Hamaletel-Hatab. I ova sintagma ima više značenja. Hamaletel-hatab je ženska osoba koja spletkari, koja protiv nekoga proizvodi gnjev i srdžbu u narodu. Ovaj ajet je aluzija na to da je ona prenosila riječi, a Arapi za onu koja širi nered prenoseći riječi kažu hammaletel-hatab tj. ona koja nosi drva, odnosno potpaljuje ljutnju i mržnju prema nekome kod Ijudi.
Hamaletel-hatab ima i doslovno značenje „nosačica drva.“ Ovaj naziv je mogla dobiti što će biti organizator u skupljanju zavežljaja trnja koje je noću prosipala na put kuda će prolaziti Vjerovjesnik, a.s. Kaže se da će ona na Kijametskom danu nositi zavežljaj džehennemskog stabla Zekkum i džehennemskog trnja Dari’.
Ima mišljenja da je ona pod stare dane zapala u neimaštinu i da je skupljajući drva i prodavajući ih tako preživljavala do kobnog trenutka kada joj je breme drva dok se odmarala skliznulo a uže, od ličine usukano, zateglo oko vrata i da se tako udavila vlastitim teretom. Hablun mimesed je također polisemično upotrebljeno jer ono doslovno ima značenje „uže od ličine osukano“ ali, prema nekim učenjacima, ova sintagma se odnosi na uže od vatre.[3]
Žena Ebu Leheba, Ummi Džemil, kći Harbova, a sestra Ebu Sufjanova, kako navodi Ibn Musejjib, imala je ogrlicu sačinjenu od skupocjenih dijamanata i da se zaklela Latom i Uzzaom da će je potrošit u neprijateljstvu prema Muhammedu,a.s.,[4] pa je Allah, dž.š., odlučioda je kazni baš sa ogrlicom, na ovom svijetu od ličine usukane a na budućem, ogrlicom od vatre.
Ovako se završilo proklestvo na Ebu Leheba i njegovu ženu, iskazano surom Leheb.
Smajo Mustafić
Glavni imam MIZ Gračanica
[1] Seyyid Qutb, Fi zilalil-Kur'an, Sarajevo 2000, str. 354
[2] Vidi Tefsir Ibn Kesir, skraćeno izdanje. Sarajevo 2002
[3] Isto.
[4] Isto.
