Autor: admin

Primjer kur'anskog izražavanja u Sura Leheb

Prema tefsirskoj propodeutici, objava Kur'ana se dijeli na dva perioda i to mekkanski i medinski. Objava mekanskog perioda je naglašeno ritmična, često rimovana, snažnog izražaja, skoro uvijek, iskazana kratkim mislima u kratkim surama, dok je Objava medinskog perioda širokih misaonih cjelina, dužih sintagmi, stišane i prikrivene melodije, najčešće bez rime ali ne i bez ritma, intonacijski razlivene i sl. U mekkanskoj objavi prevladavaju sentence vjerovanja, bitno izraženi kozmološki i eshatološki motivi i dok se čitaju, čak i oni koji ih ne razumije, doživljava ih kao da se nalaze u jednom metapovijesnom ambijentalnom okruženju, dočim kada se sluša Obajava medinskog perioda onda se sasvim na Zemlji jer ona nam donosi propise, skicira psiho-sociološke tipove ljudi, govori o narodima drevnim, a sve to smješteno u zemaljski povijesni prostor. Naravno da ima odstupanaj od bilo kakvog definisanja jer to je posebnost Kur'ana koji se ne može definisati po, ljudskim, poznatim definicijiama što je intrigiralo i mnoge nemuslimane da se bave njegovim izučavanjem s različitim namjerama, često blasfemičnim i sa predrasudama ali ima i objektivnih znanstvenika koji su uveliko pomogli islamskim znanstvenicima (ulemi) da naprave jedan znanstveniji pristup izučavanju Kur'ana ali i islama uopće. Mnogi su izučavajući Kur'an zavoljeli islam pa i sami postali muslimani. Čudni su ljudski putevi a čovjek je još uvijek i ostaće velika nepoznanica ljudska, baš kao i metapovijesni i eshatološki svjetovi kojima i sam pripada osim, jednim majim dijelom, zemaljskog perioda.

Ono što je neosporno jeste da Kur'an nikoga ne ostavljao ravnodušnim, od onih koji su ga apsolutno prihvatali i vjerovali da je svaki njegov harf istina od Uzvišenog Allaha, preko onih koji su sumnjali pa do onih koji su ga apsolutno osporavali. Tako je bilo od prvog Poslanaikovog obznanjivanja Objave pa sve do danas. Allah, dž.š., tada a i danas nudi izazov onima koji ga osporavaju kao Božiju riječ kada kaže: „Ako sumnjate u ono što se objavljujem Mome robu, načinite vi jednu suru sličnu, njemu objavljenu, i pozovite pomagače u pomoć, osim Allaha, ako istinu govorite. Pa ako je ne načinite, a nećete je načiniti, onda se čuvajte vatre  za vjernike pripremljene, čije će gorivo biti ljudi i kamenje.“ (El-Bekare: 23 i 24)

Budući da su nevjernici bili začuđeni stilom kur'anskog izraza, našli su se pred izazovom da  priznaju da Muhammed, a.s., nije autor tog govora ali da ne bi priznali Kur'an kao Allahov govor, oni posebnost kur'anskog stila pripisuju džinima kao Poslanikovim pomagačima, izmišljajući i njegovu džinoopčinjenost , a „Drug vaš nije džinima opčinjen.“ (El-Ifitar: 22)  , Zato Allah, dž.š., poziva one koji sumnjaju u Kur'an kao Njegov govor, da pozovu pomagače i da sastave nešto slično makar jednoj suri.

Ništa se bitno nije promijenilo od tada do danas. I danas, oni koji vjeruju prihvataju ga kao istinu, a oni koji ne vjeruju, traže u Kur'anu nešto na osnovu čega bi napravili priču da on nije Božiji govor. Ovaj odnos, Allah, dž.š., najjasnije je predočio u Svom govoru kada kaže: „Allah se ne ustručava za primjer navesti mušicu ili nešto sićušnije od nje: oni koji vjeruju pa oni znaju da je to Istina od Gospodara njihova; a oni koji ne vjeruju govore: ‘Šta to Allah hoće ovim primjerom?'…“ (El-Bekare: 26)

Potpuno svjestan težine mjesta i vremena, Poslanik, a.s., odugovlači sa upoznavanjem svojih rođaka i sugrađana da mu je počela silaziti Objava. Znao je da će reakcije biti burne pa ga Allah, dž.š., pomaže u odluci Objavom. „I opominji rodbinu svoju najbližu.“ (Eš-Šuara: 214) Sejjid Kutb, u svom tefsiru Fi zilalil-Kuran, navodi hadis koji prenosi Buhari sa senedom od Ibn Abbasa da je Poslanik, a.s., izašao u Bathu, dolinu Mekke, popeo se na brdo i povikao: „Evo neprijateljskog pljačkaškog napada!“ Kurejšije su se sabrale oko njega, a on je upitao: „Šta mislite, kada bi vam rekao da će vas neprijatelj napasti ujutro ili navečer, da li biste mi povjerovali?“ Odgovorili su: „Da.“ Onda je Poslanik, a.s., rekao: „E ja vas opominjem teškom kaznom.“ Pa je Ebu Leheb zagalamio: ,,Neka si propao! Zar si nas zbog ovoga pozvao?“ U drugoj predaji se kaže da je Ebu Leheb ustao dižući ruke i govoreći: „Propao do ostatka dana!“[1]

Nakon toga objavljena je sura Leheb čije značenje je: „1. Neka propadne Ebu Leheb i propao je! 2. Neće mu biti od koristi blago njegovo, a ni ono što je stekao, 3. ući će on, sigurno, u vatru rasplamsalu, 4. i žena njegova, nosačica drva, 5. o vratu njenom bit će uže od ličine usukane!“

Ovu suru karakteriše polisemičnost izražavanja. U prvom ajet ove sure izriče se kletva na Ebu Leheba da propadne i konstatuje da je propao. Ovim riječima je nagoviještena njegova propast ali se i potvrđuje ista kao da se već desila. Prvi dio ajeta se može odnositi na propast i na ovom i na budućem svijetu a drugi dio na propast na ovom svijetu jer ga je propast stigla za ovoga svijeta. Dakako ovo je mu'džiza jer ko je drugi, osim Allaha, dž.š., mogao biti siguran u njegovu propast? Ko je znao da neće primiti islam pa da mu bude oprošteno, osim Allaha, dž.š.?

Budući da je Ebu Leheb podigao ruke i prizivao propast Poslaniku, a.s., Allah, dž.š., je kletvu izrazio metonimijom, kunući ruke Ebu Lehebove što metonimijskom upotrebom znači propast njegovog bića. Allah, dž.š., nije htjeo da propusti prozivanje ruku u kletvi, koje su učestvovale u proklinjanju Poslanika, a.s., a time nije izmjenjeno značenje ove kletve. I u ovom se ogleda i'džaz Kur'ana i njegovo božansko porijeklo.

Nadimak Ebu Leheb je također polisemički upotrebljen. Prema predajama imao je lice plamtećeg izgleda pa je po tome dobio nadimak, ali isto tako predaja govori da je bio plahe naravi, često se ljutio a kada se naljuti lice bi mu dobilo plamteći izgled. Takav je bio i kada se naljutio na svoga bratića i kada ga proklinjao. Taj njegov izgled, Allah, dž.š., nije htio da propusti u Svojoj kletvi pa ga naziva njegovim nadimkom koji se izvrsno uklapa u ono što ga čeka na budućem svijetu, tj. da će biti, ono što bi žargonom kazali, „babo u džehenemskoj vatri.“

Prema nekim kazivanjima, Ebu Leheb je govorio: ,,Ako je ovo što govori sin mog brata istina, pa ja ću se na Sudnjem danu imetkom i djecom svojom od kazne iskupiti“[2], a navodi se da je rekao i da žrtvuje i sebe i svoj imetak i svoju djecu. Zato u drugom ajetu, Allah, dž.š., nagovještava da mu neće od koristi biti ni imetak niti što je stekao. Ovo se odnosi na budući svijet kada mu ništa i niko neće moći pružiti podršku i pomoć ali i na ovaj svijet. Kada ga snašla nevolja ništa mu nije bilo od koristi. Nakon sedam noći poslije bitke na Bedru, Ebu Leheb je umro od teške kožne bolesti. U bolesti, ljudi su ga izbjegavali bojeći se da je bolest prelazna, da je neka vrsta kuge. Obistinilo se predskazanje da mu neće od koristi biti ni imetak niti što je stekao.  Njegovu propast nije mogao spriječiti, ni imetak, ni porodica, ni ugled, ni sljedbenici, niti ono što je naslijedio od svog oca, niti ono što je sam zaradio. Potrošio je imetak boreći se protiv islama, odnosno svoga bratića Muhammeda, a.s., i na svoje liječenje od bolestu. Ostao je sam. Još za života doživio je kletvu, bio je izolovan a hranu su mu dobacivali, a na budućem svijetu mu se ništa neće umanjiti. Prema nekim kazivanjima, kada je umro, nabacali su na njega granja i zapalili ga a potom ga zasuli kemenjem.

I ovdje se ukazuje polisemičnost izražavanja kao i u narednom ajetu jer se njime nagovještava da će biti bačen u vatru raplamsalu. Još na ovom svijetu bio je bačen u vatru koja je morala biti rasplamsala kako bi spalila njegove ostatke a na budućem ga čeka džehennemska rasplamsala vatra u koju će biti bačena i žena njegova koja je nazvana Hamaletel-Hatab. I ova sintagma ima više značenja. Hamaletel-hatab je ženska osoba koja spletkari, koja protiv nekoga proizvodi gnjev i srdžbu u narodu. Ovaj ajet je aluzija na to da je ona prenosila riječi, a Arapi za onu koja širi nered prenoseći riječi kažu hammaletel-hatab tj. ona koja nosi drva, odnosno potpaljuje ljutnju i mržnju prema nekome kod Ijudi.

Hamaletel-hatab ima i doslovno značenje „nosačica drva.“ Ovaj naziv je mogla dobiti što će biti organizator u skupljanju zavežljaja trnja koje je noću prosipala na put kuda će prolaziti Vjerovjesnik, a.s. Kaže se da će ona na Kijametskom danu nositi zavežljaj džehennemskog stabla Zekkum i džehennemskog trnja Dari’.

Ima mišljenja da je ona pod stare dane zapala u neimaštinu i da je skupljajući drva i prodavajući ih tako preživljavala do kobnog trenutka kada joj je breme drva dok se odmarala skliznulo a uže, od ličine usukano, zateglo oko vrata  i da se tako udavila vlastitim teretom. Hablun mimesed je također polisemično upotrebljeno jer ono doslovno ima značenje „uže od ličine osukano“  ali, prema nekim učenjacima, ova sintagma se odnosi na uže od vatre.[3]

Žena Ebu Leheba, Ummi Džemil, kći Harbova, a sestra Ebu Sufjanova, kako navodi Ibn Musejjib, imala je ogrlicu sačinjenu od skupocjenih dijamanata i da se zaklela Latom i Uzzaom da će je  potrošit u neprijateljstvu prema Muhammedu,a.s.,[4] pa je Allah, dž.š., odlučioda je kazni baš sa ogrlicom, na ovom svijetu od ličine usukane a na budućem, ogrlicom od vatre.

Ovako se završilo proklestvo na Ebu Leheba i njegovu ženu, iskazano surom Leheb.

Smajo Mustafić

Glavni imam MIZ Gračanica

[1] Seyyid Qutb, Fi zilalil-Kur'an, Sarajevo 2000, str. 354

[2] Vidi Tefsir Ibn Kesir, skraćeno izdanje. Sarajevo 2002

[3] Isto.

[4] Isto.

Perspektive islamskog odgoja

Savremeni civilizacijski tokovi, opterećeni socijalnom nejednakosti, ekonomskom dominacijom, agresivnim materijalizmom i liberalizmom, te potrošakim mentalitetom, doveli su, pored ostalog, do zabrinjavajuće krize morala. Ovo je vrijeme kada je skoro nemoguće govoriti o ljudskom dostojanstvu, a kako i ne bi bilo kada 10 posto stanovnika dijeli 80 posto dohotka, a bogastvo troje Amerikanaca jednako je ukupnoj vrijednosti godišnje proizvodnje 48 najsiromašnijih zemalja u svijetu.[1] Čovječanstvo je degradirano i poniženo od strane male, najblaže rečeno, sumnjivog morala skupine, koja generira sveukupne civilizacijske tokove, ako se može reći civilizacijske, budući da je ova riječ suviše lijepa za njihove mračne namjere da kontrolišu cijeli svijet. Nemoguće je govoriti i o solidarnosti kada se ovo globalno društvo, zamišljeno da vodi brigu o cijeloj planeti Zemlji, pretvorilo u društvo tržišta i ekonomije. Nemoguće je govoriti o ravnopravnosti korištenja Zemljinih resursa kada se proizvodnja pretvorila u nemilosrdno nadmetanje. Nemoguće je govoriti i o jednakosti kada su mali i slabi naprosto odgurnuti na marginu svjetskih dešavanja.

Ništa se ne dešava slučajno pa ni podsticanje potrošačkog mentaliteta što podrazumjeva kontrolu kupovne moći jer se enormni dobici baziraju na kupoprodaji. Zato se planirano formira potrošačko društvo zaradom čija je visina tolika od koje bi uštede bile beznačajne tako da većina troši cjelokupnu zaradu, ne pomišljajući na štenju. Zaposleni imaju sreću jer su im potrebni kupci. Čemu tržišna roba ako nema kupovne moći, ako nema konzumerizma. Uspjeh konzumerizma temelji se na uvjerenju, da roba daje značenje pojedincima i njihovim ulogama u društvu. Globalizacija je pospješila razvoj konzumerizma, koji je pridonio većoj konkurenciji, kvaliteti i ponudi proizvoda, ali i dehumanizaciji društva.[2]  Nemaju svi sreću da su zaposleni i da ostvaruju sigurno, dostatno i redovno primanje pa su prinuđeni da se „snalaze“. Ovim se otvara prostor kriminalu, prostituciji, porno industriji, klađenju, kocki, prevarama i mnogim drugim društvenim devijantnostima pa i terorizmu. U ovakvoj konstalaciji odnosa ne može se predviđati ništa do društveni sunovrata, budući da se vodi nemilosredna bitka bez biranja sredstava i bez moralnih kriterijuma, za ostvarenje dominacije na globalnom društvenom planu i to bi otprilike mogla biti definicija globalizacije. Stanje je postalo odveć ozbiljno da se ne bi bavilo njim. Allah dž.š., kaže: „Kada hoćemo jedan grad da uništimo, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju, i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo!“ (el-Isra: 16.)

Stanje je bitno pogoršano zbog sve veće prisutnosti kvazivrijednosti, zabavnih televizijskih emisija koje su svojevrsna agresija i uvreda za zdrav razum ali i generator željenog načina ponašanja kod većeg dijela populacije koje, uglavnom, ne obećava ništa dobro. Ovo je uzelo toliko maha da se najobičnija reklama ne može gledati u krugu porodice. Kakve veze ima obnažena djevojka sa nekim praktičnim proizvodom ili lijekom? I sve to ne bi bio ni veliki problem da mnogo gore stvari nisu dostupne putem interneta i da, pogotovu mlađa ženska populacija, uzima sve zdravo za gotovo u naivnoj zabludi da je to tako i moderno i normalno. U toplim danima, ulice se pretvore u piste manekenki sa unutrašnjim rubljem. Zato se nameće zastrašujuće pitanje: „Je li moral izgubio bitku za svoje mjesto u normalnom društvu ili da li je ovo društvo, uopšte, normalno?“ Ova pitanja imaju svoje uporište, s obzirom na moralni haos koji nas okružuje.

Kakvo god da je stanje, muslimani nikada ne smiju da gube nadu. Islam ima koncept  izgradnje ličnosti, visokih moralni  i karakternih osobina. To je cilj kome trebaju stremiti svi ljudi, neovisno od vjerske nacionalne ili neke druge pripadnosti. Islamskim bontonom-ahlakom je izdefinisan sveukupni obzir odnosa prema Bogu, drugima i sebi u savršenoj moralnosti i najljepšem maniru kao neospornom modelu za spas čovječanstva.

Koncept islama, uveliko je određen intencijom postizanja lijepog edeba, prefinjenog  ponašanja koje se postiže iskrenim vjerovanjem, islamskim življenjem i širokom lepezom lijepih manira kojima vjernici trebaju da plijene u svom okruženju. Bez iskrenog vjerovanja, nemoguće je govoriti o islamskom odgoju budući da islamski odgoj zahvata ljudske dužnosti prema Allahu, dž.š., drugima i sebi ali i bez islamskog odgoja, nemoguće je govoriti o vjerovanju i islamu. Zato Allah, dž.š., u suri Lukman ukazuje na važnost manira kada kaže: „Ne okreći oholo od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca.“ (Lukman, 18 i 19)

Čovjek je drugačiji od svih drugih stvorenja, čijoj prirodi su svojstveni maniri u ponašanju koji se uče i usvajaju uz pomoć razuma kojim ga je Allah, dž.š., darovao i time osposobio za ulogu halife. Da bi dar razuma bio potpun, nije mu uskratio neprocjenjivu vrijednost slobode da, u granicama ljudske slobodne volje, donosi vlastite odluke koje su ispravne ako se drži Božije Upute i tada je čovjek kako Allah, dž.š., kaže: „… u najljepšem skladu.“ (Et-Tin, 4). Apsurdno je govoriti o manirima bez uvažavanja i poštivanja starijih, učenih, bez pokornosti roditeljima, a posebno pokornosti Poslaniku, a.s. i Allahu, dž.š., Koji ga je stvorio, u Svom stvoriteljskom pohodu, kao krunsko stvorenje, najljepšeg sklada. Maniri podrazumjevaju probirljivost u hrani, piću i odijevanju, umjerenost u smijehu i prefinjenost u govoru. Nedostatak je manira, jesti svaku vrstu hrane, ne birati piće, ne pokrivati dovoljno svoje tijelo, smijati se bez razloga i pretjerano, psovati, nadvikivati se, prepirati se i sl. Biti bez manira je povratak u „…najnakazniji lik“ (Et-Tin, 5) a Allah, dž.š., nam ukazuje na magarca i na najneprijatni glas. Ne slijediti Božiju Uputu je pogubni avanturizam, izraz oholosti prema Bogu, poslanicima, prema ljudima, svim ostalim stvorenjima i vlastitom okruženju koje je predmet nemilosrdnog uništavanja. Bez slijeđenja Božije upute čovjek se pretvara u monstruma („najnakazniji lik“) gordo se hvaleći da je pokorio prirodu i da stvara novi svijet (kloniranje i genetički injžinjering) upuštajući se u neizvjesni avanturizam a na drugoj strani stvara nered u milenijumima postojećem svijetu, kome nisu potrebne intervencije da bi bio bolji. Dovoljno je samo čuvati ono što nam je dato na korištenje za sigurnu budućnost i perspektivu čovječanstva. To je smisao ljudskog postojanja, ljudske misije i ljudskog namjesništva.

Smisao vjerovanja i islamskog življenja je da čovjek  zrcali  lijepim odgojem i ponašanjem, jer Poslanik, a.s. kaže: „Najsavršeniji u vjeri su oni koji imaju najbolji ahlak“ (Tirmizi), a bez afirmisanja duhovnih vrijednosti i produhovljenosti nema najboljeg ahlaka.

Ahlak je sukus duhovne ljepote i dobrote koja se u Kur'anu opisuje kao “sklad najljepši”, a koja se postiže činjenjem dobra u predanosti Bogu, na putu čovjekove samokontrole, strpljivosti, samosavlađivanja, najvećom borbom, borbom sa samim sobom jer lijepo ponašanje se postiže a ne naslijeđuje. Lijepo ponašanje se postiže mukotrpnim treningom. To je cjeloživotni proces uspinjanja vrletima mističnog Sinaja, kako je to odmislio sufijjski genij, uz pomoć kur'anskih i hadiskih putokaza, držeći se Allahovog užeta koje ne puca (Vidi sure Bekare, 256) i štiti od tragičnih padova u najdublje ambise. (Vidi sure Et-Tin, 5)

Odgajati ljude nije nimalo lahak posao, naročito danas, u vrijeme velikih izazova, posrtaja i krize morala kojima je izložen čovjek. Angažman na planu odgoja mladih generacija,  tako da se u svim životnim situacijama ponašaju savjesno i odgovorno je veoma zahtjevan zadatak. Kod onog koji se bavi odgajanjem nema mjesta nesuglasju riječi i djela, i nema mjesta neprincipijelnosti i neiskrenosti. Njegov život treba da bude prožet cjelodnevnim samoodgojem. Primjer u tome nam je Poslanik, a.s., koji je odnjegovao sjanu generaciju spremnu da nosi i prenosi moralne vrijednosti pa je uspjeh islama prirodni slijed moralnosti.

Sagledavajući poslaničku ličnost Muhammeda, a.s., u svjetlu najljepšeg uzora, milosti svjetovima i moralne upotpunjenosti važno je ukazati na umjerenost koja je bila prisutna u svakom segmentu njegovog života. To je suština hadisa u kojem kaže: „Poslan sam da upotpunim lijepo ponašanje.“ A najljepše ponašanje je umjereno ponašanje. „I tako smo vas učinili zajednicom srednjeg puta (normalnom zajednicom) da bi ste bili primjer ljudima a da bi Poslanik bio primjer vama…“ (El-Bekare, 143.)  Islam je umjerenost a umjerenost je ravnoteža a na ravnoteži opstoji kosmos. Ako na ravnoteži opstoji kosmos samo se umjerenošću može sačuvati ravnoteža ummeta, pa i njegov opstanak. Kur'an i Hadis nam ukazuju na umjerenost, a Poslanik, a.s., je  bio živo ovaplođenje umjerenosti. Umjerenošću se širio islam a ne radikalizmom i silom. Za vrijeme Poslanika, a.s., društvena klima je bila relaksirajuća i opuštena, neopterećena raznim napetostima u ummetu, stalnim otkrivanjem novotarija, teškim optužbama vjernika za činjenje velikih i teških grijeha pa i za nevjerovanje. Na temelju toga, sve su izraženije podjele pa i netrpeljivosti unutar sunnijskog islama. Neki pojedinci, upolovljenog obrazovanja, liječeći svoje frustracije, „mudro“ otkrivaju novi oblik džahilijeta koji je zadesio ummet te da je potrebno izvršiti temeljite „reforme“ koje se svode na primjenu nekog tvrdog, rigidnog, namrgođenog i ideološkog islama u kome je napretek osornog i grubog ponašanaja, suprotno onome što Allah, dž.š., kaže:. „Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima, a da si osoran i grub, razbježali bi se od tebe. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima! A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega!“ (Alu Imran,159)

Izostala je mudrost na koju nam ukazuje Allah, dž.š.:  „Na put Gospodara svoga pozivaj mudro i lijepim savjetom, i s njima na najljepši način raspravljaj.“ (En-Nahl, 125.)

Možda, u najiskrenijoj namjeri nanose više štete nego koristi islamu i muslimanima, jer ako su sunnet sveli na neki „modni trend“ u odijevanju koji, sasvim sigurno, nema nikakve veze sa odijevanjem Poslanika, a.s., te da svojim pojavama izazivaju više podsmjeh nego divljenje, a u posljednje vrijeme strah i mržnju, koga će pridobiti za islam? Kome i kako će, takvih pojava, govoriti o islamskom ponašanju a misija muslimana je da šire islam onako kako su ga širili muslimani u Mleziji, Indoneziji i drugim mjestima tog regiona? Bili su to obični ljudi, trgovci i sufije vedra lica koji su plijenili svojom blagošču, jednostavnošću, čestitošću, ljudi koji su više govorili djelima nego velikim riječima. Biti primjer na koga će se ugledati, suština je islamskog odgoja. Na to nam ukazuje i Allah, dž.š. u Svom govoru: „I tako smo vas učinili zajednicom srednjeg puta (normalnom zajednicom) da bi ste bili primjer ljudima a da bi Poslanik bio primjer vama…“ (El-Bekare, 143.)

[1] http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:277804-Oružje božja svetinja, 17.11.2015.

[2] https://hr.wikipedia.org/wiki/Konzumerizam, 9.11.15.