Perspektive islamskog odgoja
Savremeni civilizacijski tokovi, opterećeni socijalnom nejednakosti, ekonomskom dominacijom, agresivnim materijalizmom i liberalizmom, te potrošakim mentalitetom, doveli su, pored ostalog, do zabrinjavajuće krize morala. Ovo je vrijeme kada je skoro nemoguće govoriti o ljudskom dostojanstvu, a kako i ne bi bilo kada 10 posto stanovnika dijeli 80 posto dohotka, a bogastvo troje Amerikanaca jednako je ukupnoj vrijednosti godišnje proizvodnje 48 najsiromašnijih zemalja u svijetu.[1] Čovječanstvo je degradirano i poniženo od strane male, najblaže rečeno, sumnjivog morala skupine, koja generira sveukupne civilizacijske tokove, ako se može reći civilizacijske, budući da je ova riječ suviše lijepa za njihove mračne namjere da kontrolišu cijeli svijet. Nemoguće je govoriti i o solidarnosti kada se ovo globalno društvo, zamišljeno da vodi brigu o cijeloj planeti Zemlji, pretvorilo u društvo tržišta i ekonomije. Nemoguće je govoriti o ravnopravnosti korištenja Zemljinih resursa kada se proizvodnja pretvorila u nemilosrdno nadmetanje. Nemoguće je govoriti i o jednakosti kada su mali i slabi naprosto odgurnuti na marginu svjetskih dešavanja.
Ništa se ne dešava slučajno pa ni podsticanje potrošačkog mentaliteta što podrazumjeva kontrolu kupovne moći jer se enormni dobici baziraju na kupoprodaji. Zato se planirano formira potrošačko društvo zaradom čija je visina tolika od koje bi uštede bile beznačajne tako da većina troši cjelokupnu zaradu, ne pomišljajući na štenju. Zaposleni imaju sreću jer su im potrebni kupci. Čemu tržišna roba ako nema kupovne moći, ako nema konzumerizma. Uspjeh konzumerizma temelji se na uvjerenju, da roba daje značenje pojedincima i njihovim ulogama u društvu. Globalizacija je pospješila razvoj konzumerizma, koji je pridonio većoj konkurenciji, kvaliteti i ponudi proizvoda, ali i dehumanizaciji društva.[2] Nemaju svi sreću da su zaposleni i da ostvaruju sigurno, dostatno i redovno primanje pa su prinuđeni da se „snalaze“. Ovim se otvara prostor kriminalu, prostituciji, porno industriji, klađenju, kocki, prevarama i mnogim drugim društvenim devijantnostima pa i terorizmu. U ovakvoj konstalaciji odnosa ne može se predviđati ništa do društveni sunovrata, budući da se vodi nemilosredna bitka bez biranja sredstava i bez moralnih kriterijuma, za ostvarenje dominacije na globalnom društvenom planu i to bi otprilike mogla biti definicija globalizacije. Stanje je postalo odveć ozbiljno da se ne bi bavilo njim. Allah dž.š., kaže: „Kada hoćemo jedan grad da uništimo, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju, i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo!“ (el-Isra: 16.)
Stanje je bitno pogoršano zbog sve veće prisutnosti kvazivrijednosti, zabavnih televizijskih emisija koje su svojevrsna agresija i uvreda za zdrav razum ali i generator željenog načina ponašanja kod većeg dijela populacije koje, uglavnom, ne obećava ništa dobro. Ovo je uzelo toliko maha da se najobičnija reklama ne može gledati u krugu porodice. Kakve veze ima obnažena djevojka sa nekim praktičnim proizvodom ili lijekom? I sve to ne bi bio ni veliki problem da mnogo gore stvari nisu dostupne putem interneta i da, pogotovu mlađa ženska populacija, uzima sve zdravo za gotovo u naivnoj zabludi da je to tako i moderno i normalno. U toplim danima, ulice se pretvore u piste manekenki sa unutrašnjim rubljem. Zato se nameće zastrašujuće pitanje: „Je li moral izgubio bitku za svoje mjesto u normalnom društvu ili da li je ovo društvo, uopšte, normalno?“ Ova pitanja imaju svoje uporište, s obzirom na moralni haos koji nas okružuje.
Kakvo god da je stanje, muslimani nikada ne smiju da gube nadu. Islam ima koncept izgradnje ličnosti, visokih moralni i karakternih osobina. To je cilj kome trebaju stremiti svi ljudi, neovisno od vjerske nacionalne ili neke druge pripadnosti. Islamskim bontonom-ahlakom je izdefinisan sveukupni obzir odnosa prema Bogu, drugima i sebi u savršenoj moralnosti i najljepšem maniru kao neospornom modelu za spas čovječanstva.
Koncept islama, uveliko je određen intencijom postizanja lijepog edeba, prefinjenog ponašanja koje se postiže iskrenim vjerovanjem, islamskim življenjem i širokom lepezom lijepih manira kojima vjernici trebaju da plijene u svom okruženju. Bez iskrenog vjerovanja, nemoguće je govoriti o islamskom odgoju budući da islamski odgoj zahvata ljudske dužnosti prema Allahu, dž.š., drugima i sebi ali i bez islamskog odgoja, nemoguće je govoriti o vjerovanju i islamu. Zato Allah, dž.š., u suri Lukman ukazuje na važnost manira kada kaže: „Ne okreći oholo od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca.“ (Lukman, 18 i 19)
Čovjek je drugačiji od svih drugih stvorenja, čijoj prirodi su svojstveni maniri u ponašanju koji se uče i usvajaju uz pomoć razuma kojim ga je Allah, dž.š., darovao i time osposobio za ulogu halife. Da bi dar razuma bio potpun, nije mu uskratio neprocjenjivu vrijednost slobode da, u granicama ljudske slobodne volje, donosi vlastite odluke koje su ispravne ako se drži Božije Upute i tada je čovjek kako Allah, dž.š., kaže: „… u najljepšem skladu.“ (Et-Tin, 4). Apsurdno je govoriti o manirima bez uvažavanja i poštivanja starijih, učenih, bez pokornosti roditeljima, a posebno pokornosti Poslaniku, a.s. i Allahu, dž.š., Koji ga je stvorio, u Svom stvoriteljskom pohodu, kao krunsko stvorenje, najljepšeg sklada. Maniri podrazumjevaju probirljivost u hrani, piću i odijevanju, umjerenost u smijehu i prefinjenost u govoru. Nedostatak je manira, jesti svaku vrstu hrane, ne birati piće, ne pokrivati dovoljno svoje tijelo, smijati se bez razloga i pretjerano, psovati, nadvikivati se, prepirati se i sl. Biti bez manira je povratak u „…najnakazniji lik“ (Et-Tin, 5) a Allah, dž.š., nam ukazuje na magarca i na najneprijatni glas. Ne slijediti Božiju Uputu je pogubni avanturizam, izraz oholosti prema Bogu, poslanicima, prema ljudima, svim ostalim stvorenjima i vlastitom okruženju koje je predmet nemilosrdnog uništavanja. Bez slijeđenja Božije upute čovjek se pretvara u monstruma („najnakazniji lik“) gordo se hvaleći da je pokorio prirodu i da stvara novi svijet (kloniranje i genetički injžinjering) upuštajući se u neizvjesni avanturizam a na drugoj strani stvara nered u milenijumima postojećem svijetu, kome nisu potrebne intervencije da bi bio bolji. Dovoljno je samo čuvati ono što nam je dato na korištenje za sigurnu budućnost i perspektivu čovječanstva. To je smisao ljudskog postojanja, ljudske misije i ljudskog namjesništva.
Smisao vjerovanja i islamskog življenja je da čovjek zrcali lijepim odgojem i ponašanjem, jer Poslanik, a.s. kaže: „Najsavršeniji u vjeri su oni koji imaju najbolji ahlak“ (Tirmizi), a bez afirmisanja duhovnih vrijednosti i produhovljenosti nema najboljeg ahlaka.
Ahlak je sukus duhovne ljepote i dobrote koja se u Kur'anu opisuje kao “sklad najljepši”, a koja se postiže činjenjem dobra u predanosti Bogu, na putu čovjekove samokontrole, strpljivosti, samosavlađivanja, najvećom borbom, borbom sa samim sobom jer lijepo ponašanje se postiže a ne naslijeđuje. Lijepo ponašanje se postiže mukotrpnim treningom. To je cjeloživotni proces uspinjanja vrletima mističnog Sinaja, kako je to odmislio sufijjski genij, uz pomoć kur'anskih i hadiskih putokaza, držeći se Allahovog užeta koje ne puca (Vidi sure Bekare, 256) i štiti od tragičnih padova u najdublje ambise. (Vidi sure Et-Tin, 5)
Odgajati ljude nije nimalo lahak posao, naročito danas, u vrijeme velikih izazova, posrtaja i krize morala kojima je izložen čovjek. Angažman na planu odgoja mladih generacija, tako da se u svim životnim situacijama ponašaju savjesno i odgovorno je veoma zahtjevan zadatak. Kod onog koji se bavi odgajanjem nema mjesta nesuglasju riječi i djela, i nema mjesta neprincipijelnosti i neiskrenosti. Njegov život treba da bude prožet cjelodnevnim samoodgojem. Primjer u tome nam je Poslanik, a.s., koji je odnjegovao sjanu generaciju spremnu da nosi i prenosi moralne vrijednosti pa je uspjeh islama prirodni slijed moralnosti.
Sagledavajući poslaničku ličnost Muhammeda, a.s., u svjetlu najljepšeg uzora, milosti svjetovima i moralne upotpunjenosti važno je ukazati na umjerenost koja je bila prisutna u svakom segmentu njegovog života. To je suština hadisa u kojem kaže: „Poslan sam da upotpunim lijepo ponašanje.“ A najljepše ponašanje je umjereno ponašanje. „I tako smo vas učinili zajednicom srednjeg puta (normalnom zajednicom) da bi ste bili primjer ljudima a da bi Poslanik bio primjer vama…“ (El-Bekare, 143.) Islam je umjerenost a umjerenost je ravnoteža a na ravnoteži opstoji kosmos. Ako na ravnoteži opstoji kosmos samo se umjerenošću može sačuvati ravnoteža ummeta, pa i njegov opstanak. Kur'an i Hadis nam ukazuju na umjerenost, a Poslanik, a.s., je bio živo ovaplođenje umjerenosti. Umjerenošću se širio islam a ne radikalizmom i silom. Za vrijeme Poslanika, a.s., društvena klima je bila relaksirajuća i opuštena, neopterećena raznim napetostima u ummetu, stalnim otkrivanjem novotarija, teškim optužbama vjernika za činjenje velikih i teških grijeha pa i za nevjerovanje. Na temelju toga, sve su izraženije podjele pa i netrpeljivosti unutar sunnijskog islama. Neki pojedinci, upolovljenog obrazovanja, liječeći svoje frustracije, „mudro“ otkrivaju novi oblik džahilijeta koji je zadesio ummet te da je potrebno izvršiti temeljite „reforme“ koje se svode na primjenu nekog tvrdog, rigidnog, namrgođenog i ideološkog islama u kome je napretek osornog i grubog ponašanaja, suprotno onome što Allah, dž.š., kaže:. „Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima, a da si osoran i grub, razbježali bi se od tebe. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima! A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega!“ (Alu Imran,159)
Izostala je mudrost na koju nam ukazuje Allah, dž.š.: „Na put Gospodara svoga pozivaj mudro i lijepim savjetom, i s njima na najljepši način raspravljaj.“ (En-Nahl, 125.)
Možda, u najiskrenijoj namjeri nanose više štete nego koristi islamu i muslimanima, jer ako su sunnet sveli na neki „modni trend“ u odijevanju koji, sasvim sigurno, nema nikakve veze sa odijevanjem Poslanika, a.s., te da svojim pojavama izazivaju više podsmjeh nego divljenje, a u posljednje vrijeme strah i mržnju, koga će pridobiti za islam? Kome i kako će, takvih pojava, govoriti o islamskom ponašanju a misija muslimana je da šire islam onako kako su ga širili muslimani u Mleziji, Indoneziji i drugim mjestima tog regiona? Bili su to obični ljudi, trgovci i sufije vedra lica koji su plijenili svojom blagošču, jednostavnošću, čestitošću, ljudi koji su više govorili djelima nego velikim riječima. Biti primjer na koga će se ugledati, suština je islamskog odgoja. Na to nam ukazuje i Allah, dž.š. u Svom govoru: „I tako smo vas učinili zajednicom srednjeg puta (normalnom zajednicom) da bi ste bili primjer ljudima a da bi Poslanik bio primjer vama…“ (El-Bekare, 143.)
[1] http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:277804-Oružje božja svetinja, 17.11.2015.
