Autor: admin

ISLAM I EKOLOGIJA

 

Suvremeno doba je suočeno sa mnogobrojnim svjetskim problemima a jedan od većih je ekološka kriza izazvana sve većim zagađenjem voda, zraka, tla i globalnim zagrijavanjem koje uveliko mijenja klimu, izaziva prirodne poremećaje i, već, opasno ugrožava opstanak nekih životinjskih i biljnih vrsta. Problemi su obično simptomi nekog poremećaja koji se prepoznaju u pomanjkanju vjere, morala, duhovnih vrijednosti, u pohlepi i pretjeranoj potrebi čulnih zadovoljenja.

Pojedinci i neformalne grupe sve više alarmiraju na problem zaštite voda i Zemlje, goruće teme eko-pokreta čiji vapaji, čini se, skoro i ne dopiru do onih kojima su upućeni. Sve se svodi na napisane deklaracije sačinjene na prigodnim konferencijama svjetskih asocijacija do nove prigode, pa opet ispočetka. Ovo je prilika da se nešto kaže o ekologiji sa stanovišta, islamskog pristupa ovom pitanju.

Riječ ekologija je nastala od oikos – kuća, dom + logos – riječ, govor, odnosno nauka o odnosu organizma prema okolini, o njegovom smještaju i pojavljivanju u prostoru; nauka o načinu života, nauka koja se suočava sa problemima životnog okoliša. [1] Ekologija pokušava da nađe odgovore i riješenja brojnim problemima okoliša koji nas sve više zatrpavaju. Svi ti problemi su ljudskog porijekla. Prijevoz, termoelektrane, industrijaska postrojenja i sagorijevanje fosilnih goriva su najveći zagađivači zraka. Vode i tla sadrže sve veće količine teških metala i pesticida. Nuklearni programi, razvijenih zemalja, proizvode velike količine radioaktivnog otpada čije se odlaganje ne može izvršiti bezbjedno. Sva odgovornost koju pokazuju zemlje razvijenih jeste spriječiti nuklearne programe u nerazvijenim zemljama, pogotovu muslimanskim. Jasno je, nije riječ o ekološkim motivima nego o motivima sasvim druge prirode.

Pažljivim čitanjem Kur'ana primjetno je da svakom njegovom stranicom provejava temeljno načelo islamskog kreda, vjerovanje u Jednog Boga, ali i  božanska briga o cjelokupnom kozmičkom redu i poredku. To je objašnjenje potpune usklađenosti islamskog nauka sa stvorenim svijetovima i pojave islamske egzegetske tradicije koja je odavno odmislila pojam kosmosa kao Knjige i Kur'ana kao kosmosa budući da se Allah, dž.š., oglašava dvovrsno; objaviteljskim i stvaralačkim pohodom na stranicama Knjige i na stranicama prirode. I doista, skoro beskrajni, svjetovi svojom šutnjom najočitije govore o veličanstvenoj moći svoga Stvoritelja. Ovo odmišljanje nije neutemeljeno ako se za stavke Kur'ana koristi naziv ajet-znak kao što se koristi i za pojmove i pojave kozmičkih prostranstava.Tako su nebesa i Zemlja, smjena dana i noći, kiša koju Allah spušta, raznovrsnost životinja na Zemlji, kretanje vjetrova, oblaci koji predano jezde označeni kao ajeti-znakovi.[2] „ A koliko samo ima znakova na nebesima i Zemlji, pokraj kojih prolaze, okrećući glave od njih.“[3] Da bi ukazao na značaj svakog obzira stvorenog Allah, dž.š., često koristi zakletve: „Tako Mi neba i Danice.“[4] „Tako Mi zore.“[5] „Tako Mi Sunca i svjetlosti njegove, i Mjeseca kada ga prati ustopice.“[6] i dodatan razlog odnosa punog poštovanja. Islamski poziv je poziv na očuvanje reda u sveukupnom poretku makrokozmičkih prostora fokusiran na čovjeka kao mikrokozmosa u kome su sukusirani svi obziri makrokozmosa i svi makrokozmički ritmovi. Zapravo, ako čovjek kao mikrokozmos sačuva red u sebi posve je sigurno da će biti sačuvan red makrokozmosa. Eko-sistem nije ništa drugo nego funkcioniranje prirodnog, odnosno božanskog reda i poretka u našem užem i širem prirodnom okruženju. Čovjek može dati svoj doprinos u očuvanju ovog reda i poretka svojom umjerenošću, čestitošću, urednošću i razboritošću. O svim ovim vrlinama islam vodi računa pa je prihvatanje islamskih načela življenja garancija sigurne budućnosti na Zemlji.

Povratak islamu je sigurna budućnost Zemlje jer bi se time vratilo odgovornom i razumnom korištenju izobilnih božanskih blagodati u skladu sa Božijom voljom ili Božijim zakonima što isključuje pohlepu i nezasitost kao glavne poticaje nekontrolisanog iskorištavanja bogastva Zemlje i dovođenje čovječanstva u opasnost od samouništenja sopstvenom civilizacijskom moći. Ustvari, islam podstiče na stalni angažman muslimana za boljitak čovjeka uopšte, kao mikrokozmosa ali i za boljitak na razini planetarnih razmjera, budući da je svako stvoranje rezultat stvoriteljskog pohoda Uzvišenog Boga kao što je svako slovo Objave rezultat Njegovog objaviteljskog pohoda. Zato se musliman prema svemu stvorenom treba  odnositi sa iznimnim poštovanjem na isti način kao što se odnosi prema svakom slovu Objave. U tom smislu islam predstavlja dobru predpostavku u borbi za zaštitu Zemlje kao ljudskog životnog okruženja. Živjeti islamskim životom znači savim pravilno i prirodno živjeti uz puno poštivanje prirodnog reda i poretka kao Božijeg zakona namijenjenog sveukupnom obziru stvorenih svjetova. Krajnje je vrijeme da čovjek počne razmišljati o ispravnosti življenja, jedinoj alternativi opstanka čovječanstva i života uopšte, na Zemlji. Čovjek kao mikrokozmos bi prvenstveno trebao da poradi na ekologiji duše jer je duša sukus svih obzira božanske osobnosti, da sačuva red u sebi jer je red u sebi garancija reda u životnom okruženju a taj red je jedino moguć vraćanjem moralnim nazorima življenja. Duhovnost je bazična dimenzija ljudskosti. Kada ljudska civilizacija izgubi duhovnost  tada nastaje haos u kome se njeni temelji ruše.

Ekologija nije nešto strano islamu i muslimanima nego, naprotiv, dužnost jer se čuvanjem prirode odaje priznamje Allahu kao Stvoritelju, a muslimani se trebaju osjećati najpozvanijim protagonistima ekoloških stremljenja. Budući da je tako, nastojanje da se uskladi sopstveni život sukladno Božijoj volji je najveći doprinos ekologiji jer živjeti skladno Božijoj volji znači živjeti skladno sa prirodom. Zapravo, trud uložen na planu zaživljenja sveopšteg reda, skladno Božijoj volji, je najveći doprinos ekologiji planetarnih razmjera i najodličniji islamski usud življenja.

Čini se, kada se govori ili piše o ekologiji, da se suviše pridaje značaja uređenju okoliša. Ovo ne teba ignorisati jer je Poslanik, a.s., rekao: „Allah je lijep i voli ljepotu.“ Tačno je da je neuređen okoliš ružan za oko, što se često prigovara muslimanima, ali ne i velika opasnost za opstanak na Zemlji. To može da bude posljedica siromaštva koje je dobrim dijelom posljedica vanjskih uticaja i miješanja izravno u ekonomsku politiku islamskog svijeta u cilju lakšeg ikorištavanja bogastava, potpunijeg držanja pod kontrolom i bržeg bogaćenja velikih, zapadnih, sila mada, nema opravdanja smetljištima pored puta gdje putnik namjernik može obaviti namaz jer je Allah, dž.š., Zemlju učinio sedždadom. Nema niko pravo narušavati čistotu i ljepotu od Boga datu. Međutim. opasnost prouzrokovana industrijskom hiperprodukcijom i nekontrolisanim iskorištavanjem Allahovih blagodati usljed ljudske pohlepe je stvarna opasnost za Zemlju. Ljudi u jurnjavi za bogastvom i slavom, pretvaraju se u fanatične rušitelje, opasne za prirodni red i poredak planetarnih razmjera. Život je postao bespoštedna trka u kojoj se učesnici nemilosrdno uništavaju kao opasna konkurencija. Život  pretvoren u teatar duhovnog haosa i tragičnih uništenja, depresivnih stanja i frustriranosti. Sve je podređeno interesu i profitu. Više ništa nije sveto pa ni Zemlja kao čovjekova životna sredina. Na sceni je nered koji nikako ne može proizvesti red. Upozoravajući glas razumnih niko više ne uzima ozbiljno.

Moderna industrija fascinira i stvara mnogobrojne pogodnosti čovjeku pogotovu u pogledu brze komunikacije i lagodnosti života ali istovremeno vodi čovjeka samouništenju. Ekološka opasnost dolazi od razvijenih koji nimalo ne odstupaju od zauzetog  ritma a koji predstavlja stvarnu opasnost za život na Zemlji jer se odavno poremetio Božiji red (sunnetullah), zakonitosti po kojima opstoje i traju svi obziri stvorenih svjetova. „A kada im se kaže: ‘Ne činite nered na Zemlji!’ oni vele, ‘Mi red pravimo.’ A nije tako. Oni stvarno, bezosjećajno, nered čine“[7] Primjerice, isuviše izmanipulisan islamski terorizam, protiv čega je ustao čitav neislamski svijet,  nije ni izbliza opasan kao što je opasno uništenje ozonskog omotača ili povećanje u atmosferi karbon dioksida te stvaranja staklenika, opasnost koju su prouzrokovali baš oni koji najveću opasnost današnjice vide u islamskom terorizmu ili je to samo scenarij i planirano obmanjivanje u cilju definitivnog ovladavanja svim svjetskim resursima kojih, na sreću ili nesreću, najviše ima u islamskom svijetu.

U Svom stvaralačkom pohodu Uzvišeni Allah je uspostavlja trajno važeće zakone kao garanciju opstanka svega stvorenog. „Hvali ime Gospodara svoga Svevišnjeg, koji sve stvara i čini skladnim, i koji sve s mjerom određuje i upućuje“[8] „Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove a i zvijezde i rastinje sedždu čine.“[9] Svojim djelovanjem čovjek kao razumno i slobodno biće može narušiti sklad i mjeru i izazvati prirodne poremećaje. Zato je Allah, dž.š., čovjeka obavezao posebnim zakonom. Pored zakona kao prirodnog reda i poretka, sunnetullah, namjenjen sveukupnom obziru stvorenih svjetova pa i čovjeku u domenu njegovog sudbinskog određenja, čovjeku je, kao razumnom i slobodnom biću, upućen šeriat, dodatni zakon kojim se ograničava ljudska samovolja i anarhija. Ljudski zakoni ne mogu biti nadomještaj Božijem zakonu jer ljudske zakone oblikuju pojedinci ili, u boljem slučaju, narodne elite koje svoje interese pretaču u zakon. Odbacivanjem Božijeg zakona otvara se mogućnost zloupotrebe razuma i slobodne volje, najveće Božije blagodati ikome podarene jer jedino čovjek može da se usprotivi božanskom redu i poretku čime dovodi sebe u nesklad sa prirodnim okružujem bezobzirno ga iskorištavajući, uništavajući i izazivajući poremećaje na Zemlji u  pretjeranoj želji za bogaćenjem. Zato na šerijat ne treba gledati kao na balast koji koči razvitak civilizacije nego kao sistem znakovlja na putu sigurnog prispjeća ljudskog roda svojoj završnici, jedini mogući način očuvanja reda, prednost a ne nedostatak. Dakako, nije riječ o izmanipulisanom šerijatu na koji se pozivaju pojedinci u čišćenja vjere od bid'adta skidanjem «u imeBoga» ljudima glave proglašavajući ih nevjernicima. To nije red  nego nered. A šta se može očekivati od onih u koima je i samima haos i nered. Čovjek je Božiji namjesnik na Zemlji i najodgovorniji je za red na njoj, veza između Zemlje, prostora gdje se pokazala najveća raskoš božanskog stvorieljskog pohoda, i neba. Njegova najljepša uspravnost trajno pokazuje ljudsku čeznutljivost za prvom nebeskom domovinom i neutoljivu težnju za njom.

Civilizacijski raskoš i urbana staništa nisu nikakav doprinos ekologiji. Doprinos ekologiji je čuvanje prirode onakve kakvu ju je Bog stvorio dakako i samih sebe, moralno čistim, kakvi na ovaj svijet dolazimo. Čovjek je stvoren kao najprefinjenije biće. Čuvajući svoju prefinjenost sačuvaće se od moralnog pada koji ga pretvara u najnakazniji lik.[10] Čuvajući sebe biće kadar sačuvati i svoje prirodno okruženje. Ovome, zasigurno, ne ide u prilog svo ono mnoštvo poroka koji su najočitiji odraz ljudske izopačenosti, nereda i haosa u njima samim. Zlo ne dolazi samo po sebi. Ekološka kriza je rezultat duhovne krize. Duhovnost daje životu značenje i svrhu te osigurava neophodne moralne i etičke standarde. Savremena ljudska civilizacija je dovela sebu u opasnu situaciju zbog odbacivanja duhovnih vrijednosti, uvjerena da sve probleme može riješiti egzaktnom naukom i razumom. Naučna ostvarenja su, najčešće, posljedica interesa a vrlo rijetko rezultat humanih nakana. Zlo je što i dalje zadržavaju isti kurs nastojeći da od ekologije naprave naučnu religiju i njom nadoknade izgubljenu duhovnost. Pritom zaboravljaju da je pitanje ekologije samo jedan segment religijske svijesti koji nije dovoljan da nadoknadi širok spektar duhovnih potreba i da sama, bez duhovnog poticaja, nije u stanju doći do željenih rezultata.

Pitanje ekologije nije dovoljno tretirana tema od strane islamskih autoriteta pa se stiče dojam da je strana islamu iako nas Kur'an, skoro na svakoj stranici obavještava o prirodi i njenim pojavama. Muslimani imaju ljudsku, a nadasve, islamsku obavezu da čuvaju prirodu i   božanski poredak u njoj po kojem opstoji i traje sveukupni obzir stvorenih svjetova. Imaju moralno pravo da govore o ekologiji jer nisu (sa)učesnici, slučajno ili Božijim određenjem, u prouzrokovanju ekoloških poremećaja. Ako naš glas i ne dopre do onih kojima je upućen, da nam ostave našu Zemlju, naše životno okruženje, te male grupe modernih razbojnika što pljačkaju čitav svijet uništavajući sigurnost života na Zemlji, neka probudi nas same i u nama svu onu ljepotu koju u sebi donosimo iz pve nam, nebeske domovine, i opahne na najljepši način naše okružrnje i naš okoliš

MUSTAFIĆ SMAJO

[1] Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi. Zagreb 1982.

2 Vidi Kur'an. 2: 164,  12: 105,  17: 12, 36: 33 i 37.

[3] Jusuf, 105.

[4] Et-Tarik, 1.

[5] El-Fedžr, 1.

[6] Eš-Šems, 1 i 2.

[7] El-Bekare, 11 i 12.

[8] El-a'la, 1-3

[9] Er-Rahman, 5 i 6.

[10] Vidjeti Et-Tin, 4 i 5.

LEJLETU-L-REGAIB – Noć velike blagodati

 

U tradiciji muslimana, širom svijeta je, da se obilježava Lejletu-l-Regaib kao noć velike blagodati, začeća posljednjeg poslanika, Muhammeda, a.s., milosti svim svjetovima. U narodu, ova noć je postala noć nafila i dova za ispunjenje želja i nadanja. Budući da postoje oprečni stavovi po pitanju utemeljenosti i neutemeljenosti pomenutih ibadeta, a nemam namjeru da se bavim tim pitanjem, fokusirat ću se na momenat dolaska posljednjeg posalnika, Muhameda, a.s., iako toplo preporučujem klanjanje nafile od 12 rek'ata i upućivanje iskrenih dova Uzvišenom Allahu jer u tome nema ništa loše ako se time želi zadobiti Božije zadovoljstvo.

Uzvišeni Allah kaže: ”Lekad kane lekum fi resulillahi usvetun hasenetun limen kane jerdžullahe ve-l-jewme-l-ahire we zekerellahe kesira”, ”Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor, za onoga koji za Allahovim zadovoljstvom i ahiretom žudi i koji Allaha mnogo spominje.” (El-Ahzab, 21)

Konstatacija Allaha, dž.š., po kojoj je Poslanik, a.s., najljepši uzor je i njegova preegzistentna odrenica kada osim Allaha, dž.š., kao Neotkrivene riznice, nije bilo ništa, i kada se Allah, dž.š.,  odlučio otkriti, predhodno stvorivši uzoriti prvolik koji će u stvoriteljskom zahvatu biti ugrađivan u samu bit stvorenih svjetova, a nadasve u ljudsku duhovnu osobenost. I sam Poslanik, a.s., kaže: „Bio sam poslanik dok je duh Ademov lepršao između vode i ilovače“. (Tirmizi, Manakib; Ibn Hhanbel, IV, Isti'an, str. 66). Tako je Poslanik, a.s., i zaglavni i zasvodni kamen svetopovijesti o kome su kao najodabranijem bili upoznati svi  poslanici.

Hakim, Bejheki i Ibn Asakir preko Abdurrahmana ibn Zejda ibn Eslema prenose da je čuo od svoga oca, a on od svoga djeda, on od Omera ibn el-Hattaba da je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Kada je Adem učinio grijeh, rekao je: ‘Gospodaru moj! Tako ti Muhammeda, molim Te da mi oprostiš.’ Allah ga je na to upitao: ‘Otkud ti znaš za Muhammeda, a još ga nisam ni stvorio?’ Adem je odgovorio: ‘Gospodaru moj, kad si me Svojom rukom stvorio i u mene od Svoga duha udahnuo, ja sam podigao glavu i na stubovima Arša ugledao natpis: ‘Nema boga osim Allaha, Muhammed je Allahov poslanik.’ Znao sam da ćeš Ti uz Svoje ime spomenuti samo onoga ko Ti je najdraži od svih stvorenja.’ Allah je na to rekao: ‘U pravu si, Ademe. On mi je najdraže stvorenje, pa pošto si Me njime zamolio, već sam ti oprostio. Da nije Muhammeda, ne bih ni tebe stvarao.” 16 …17

U značenju istog, Gašević u svom prepjevu mevluda, kao svojevrsnog literalnog ostvarenja muslimanskog duhovnog genija, piše:

Bog stvorio Muhammeda najprije,

Pejgamber se on rodio najposl’je.

Bez Muhammeda, a.s., bilo bi upitno stvaranje uopšte, kao što bi bilo upitno stvaranje Muhammeda, a.s., bez Kur'ana kao krunske objave objaviteljskog pohoda Uzvišenog Gospodara. Zapravo i stvaranje i objavljivanje nije ništa drugo do ukazivanje Allah, dž.š., iz Svoje samoosobnosti u sveukupni obzir stvorenih svjetova. Bez namjere da se umanjuje vrijednost bilo kome od Božijih poslanika, pitanje je je li iko bio potpuniji od Muhammeda, a.s., i zaslužuje li iko više on njega da bude uzoriti prvolik? Najposlje, to su priznali i svi ostali poslanici koji su ga najavljivali. Ako je stvaranje objaviteljski pohod Stvoritelja koji se smirivao na stranicama prirode, a objava objaviteljski pohod koji se smirivao na stranicama Knjige, onda su u poslaniku, Muhammedu, a.s., smirena oba ova pohoda. Zato je Poslanik, a.s., ogledalo u kome se ogledaju sveukupni obziri stvorenih svjetova i živi Kur'an, kojem su konačno vraćeni oni njegovi dijelovi koji su objavljivani kao kelime, risale, suhufi i knjige: Tevrat, Zebur i Indžil.

Allah, dž.š., je, u namjeri da se otkrije u punom raskošu, u Svoj plan stvaralačkog i  objaviteljskog očitovanja uvrstio nekoga ko će taj raskoš prepoznati, znati cijeniti i diviti mu se, nekoga ko će slobodno, sa ubjeđenjem i ushićenjem uzviknuti: „Rabbena ma halekte haza batila“- „Gospodaru ti nisi ovo uzalud stvorio“. (Ali-‘Imran, 191.)  Naravno, trebalo je stvoriti nekoga ko će moći razumjeti Božiju riječ, nekog ko će reći: „Zalikel-kitabu la rejbe fihi“- „To je knjiga u koju nema sumnje“. (E-l-Bekare, 2) Zato se Allah, dž.š., odlučio za čovjeka. Uzvišeni Allah naglašava: „On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio, …“ (E-l-Bekare, 29) i da je čovjeku sve podredio „Zar ne vidiš da je Allah sve što je na Zemlji vama podredio, … (E-l-Hadždž, 65)

Bez čovjeka, onakvog kakvim ga je Allah, dž.š., stvorio, radoznalim, istraživačkog duha, zapitanim o početaku i kraju, o Stvoritelju sveukupnih kozmičkih prostranstva, sav stvoriteljski raskoš ne bi bio shvaćen i stvaranje ne bi imalo smisla, a još manje bi imalo smisla postojanje ljudske zajednice bez Muhammeda, a.s. Zato je muslimanima važna noć Poslanikovog, a.s., začeća.

Lejletu-l-regaib je ispunjenje dove Ibrahima, a.s., koja je navedena u Kur'anu i u kojoj stoji:  „Gospodaru naš, pošalji im Poslanika jednog od njih koji će im čitati Tvoje ajete, podučavati ih Knjizi i mudrosti i oplemenjivati ih. Zaista si Ti jak i mudar.” (E-l-Bekare, 130.)

Od Ibrahima, a.s.,  i njegovog sina, Ismaila, a.s., ne spominje se niti jedan poslanik koji je poslan Arapima, prije Muhammeda, a.s., a Isa, a.s., ga najavljuje kao Ahmeda, imenom njegove metapovijesne stvarnosti.  „A kada ‘Isa, sin Merjemnin reče: ‘O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov Poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat, i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći ‘…” (E-s-Saff, 6.)

Sagledavajući poslaničku ličnost Muhammeda, a.s., u svjetlu najljepšeg uzora, milosti svjetovima i moralne upotpunjenosti, važno je ukazati na umjerenost i blagost koja je bila prisutna u svakom segmentu njegovog života. To je suština hadisa u kojem kaže: „Buistu li utemmime mekarimel-ahlak.“-„Poslan sam da upotpunim lijepo ponašanje.“ A najljepše ponašanje je umjereno ponašanje. „Ve kezalike džealnakum ummeten vesaten litekunu-š-šuhedae ale-n-nasi ve jekune-r-resulu alejkum šehida…“ „I tako smo vas učinili zajednicom srednjeg/umjerenog puta da bi ste bili svjedoci (primjer) ljudima a da bi Poslanik bio svjedok (primjer) vama…“ (El-Bekare, 143.)  Islam je umjerenost, a ne isključivost i usmjerenost. Umjerenost je ravnoteža, vaga, pravda, a na ravnoteži i pravdi opstoji kosmos, a pravda nije ničija privilegija, pravda je Allaha, dž,š. U kozmičkom poretku stvorenih svjetova svako ima pravo na pravdu.  Ako na ravnoteži ili pravdi opstoji kosmos, samo se umjerenošću može sačuvati ravnoteža Ummeta, a time i njegov opstanak. Kur'an i Hadis nam ukazuju na umjerenost, a Poslanik, a.s., je  bio najbolji primjer umjerenosti. Umjerenošću se širio islam a ne grubošću, silom i usmjerenošću. „Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima, a da si osoran i grub, razbježali bi se od tebe. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima! A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega!“ (Ali Imran,159). „Na put Gospodara svoga pozivaj mudro i lijepim savjetom, i s njima na najljepši način raspravljaj.“ (En-Nahl, 125.)

Kroz povijest islama, uviđa se da je u vrijeme Poslanika, a.s., društvena klima bila relaksirajuća i opuštena zato što je Poslanik, a.s., govorio: „Olakšavajte a ne otežavajte! Obradujte a ne rastjerujte!“ Ne može se pozivati na Poslanika, a.s., a vjerovanje činiti teškim, opterećenim stalnim otkrivanjem novotarija, teškim optužbama vjernika za činjenje velikih i teških grijeha, tekfirenjem pa i ubijanjem. Ostrašćena retorika, namrgođena lica, isključivost, usmjerenost, netolerantnost, ekstremnost, manipulisanje djecom bez izdiferenciranog vjerskog i svakog drugog identiteta, nisu islamske vrline već velika šteta za ummet i imidž ummeta, stoljećima građen djelima njegovih velikana.

Na drugoj strani, pitanjima na koja je odavno trebalo staviti tačku, iscrpljuje se energiju muslimanskog genija, umjesto da, po ugledu na slavne generacije muslimana, okrene se novim znanstvenim izazovima.  Dok se osvaja nebo super modernim letjelicama, vode se „veoma umne rasprave“, da li treba klanjati u avionu?  Dok internet ulazi u svaku kuću slijede „mudri zaključci“ da internet treba koristiti, samo u korisne svrhe. Dok se genetičkim inžinjeringom stvaraju nove vrste života, „umuje se“ o njegovoj mogućoj zloupotrebi. Zar se ovo, samo po sebi ne podrazumjeva? Nažalost, ne istažujući ko je kriv, muslimani su izgubili poziciju i postali opozicija koja, još samo, može da kritikuje.

Dobro bi bilo kada bi ova noć, i drugi značajni datumi islamskog kalendara bili podsticaj jednom drugačijem promišljanju o njima, da se djeluje praktično u datim okolnostima i da se ne iscrpljuje, uvijek istim raspravama. Zar je najvažnija stvar, ostrašćeno ponavljati da Lejletu-l-Regaib nema hadisko utemeljenje, da su ibadeti vezani za nju bid'a, a time i haram, a obilježavanje ove noći, već je postala višestoljetna tradicija muslimana. Naravno da nije uredu  isticati prevelike vrijednosti nafila obavljenih u ovoj noći te kako se njima oslobađa svih grijeha. Za jedan dan i za jednu noć nije moguće riješiti sve probleme. Treba stalno biti u ibadetu, jer svaka noć i svaki dan su dobri za ibadet, ali ne zaboraviti da je i rad ibadet. Pitanje je, zašto bi u ovoj noći bio grijeh klanjati dužu nafilu i upućivati dove Allahu, dž.š., kada to nije zabranjeno u nekoj drugoj noći? Ljudi su, iz ljubavi prema Poslaniku, a.s., željeli da trenutak njegovog začeća posebno obilježe, klanjajući nafile i upućujući dove Uzvišenom Allahu. Zato neka nafile i dove, koje se praktikuju u ovoj ali i drugim noćima,  budu svojevrsni vid obraćanja i zahvale Allahu, dž.š., na Njegovim blagodatima, da pomenuti ibadeti budu podsticaj radu a ne konpenzacija neradu i ljenosti. Nafile i dove su uvijek poželjne, a iskrena dova, ona koja se otisne iz dna duše, najbolja je dova. Takve dove mogu izaći samo iz čiste mu'minske duše i za očekivati je da će biti primljene. Čovjeku ostaje da se trudi kako bi bio od onih čije se dove primaju, jer čiju dovu Allah, dž.š., primi on je spašen. I ne treba zaboraviti da primljene dove prate ustrajna dobra djela.

 

Smajo Mustafić

Gračanica