ISLAM I EKOLOGIJA
Suvremeno doba je suočeno sa mnogobrojnim svjetskim problemima a jedan od većih je ekološka kriza izazvana sve većim zagađenjem voda, zraka, tla i globalnim zagrijavanjem koje uveliko mijenja klimu, izaziva prirodne poremećaje i, već, opasno ugrožava opstanak nekih životinjskih i biljnih vrsta. Problemi su obično simptomi nekog poremećaja koji se prepoznaju u pomanjkanju vjere, morala, duhovnih vrijednosti, u pohlepi i pretjeranoj potrebi čulnih zadovoljenja.
Pojedinci i neformalne grupe sve više alarmiraju na problem zaštite voda i Zemlje, goruće teme eko-pokreta čiji vapaji, čini se, skoro i ne dopiru do onih kojima su upućeni. Sve se svodi na napisane deklaracije sačinjene na prigodnim konferencijama svjetskih asocijacija do nove prigode, pa opet ispočetka. Ovo je prilika da se nešto kaže o ekologiji sa stanovišta, islamskog pristupa ovom pitanju.
Riječ ekologija je nastala od oikos – kuća, dom + logos – riječ, govor, odnosno nauka o odnosu organizma prema okolini, o njegovom smještaju i pojavljivanju u prostoru; nauka o načinu života, nauka koja se suočava sa problemima životnog okoliša. [1] Ekologija pokušava da nađe odgovore i riješenja brojnim problemima okoliša koji nas sve više zatrpavaju. Svi ti problemi su ljudskog porijekla. Prijevoz, termoelektrane, industrijaska postrojenja i sagorijevanje fosilnih goriva su najveći zagađivači zraka. Vode i tla sadrže sve veće količine teških metala i pesticida. Nuklearni programi, razvijenih zemalja, proizvode velike količine radioaktivnog otpada čije se odlaganje ne može izvršiti bezbjedno. Sva odgovornost koju pokazuju zemlje razvijenih jeste spriječiti nuklearne programe u nerazvijenim zemljama, pogotovu muslimanskim. Jasno je, nije riječ o ekološkim motivima nego o motivima sasvim druge prirode.
Pažljivim čitanjem Kur'ana primjetno je da svakom njegovom stranicom provejava temeljno načelo islamskog kreda, vjerovanje u Jednog Boga, ali i božanska briga o cjelokupnom kozmičkom redu i poredku. To je objašnjenje potpune usklađenosti islamskog nauka sa stvorenim svijetovima i pojave islamske egzegetske tradicije koja je odavno odmislila pojam kosmosa kao Knjige i Kur'ana kao kosmosa budući da se Allah, dž.š., oglašava dvovrsno; objaviteljskim i stvaralačkim pohodom na stranicama Knjige i na stranicama prirode. I doista, skoro beskrajni, svjetovi svojom šutnjom najočitije govore o veličanstvenoj moći svoga Stvoritelja. Ovo odmišljanje nije neutemeljeno ako se za stavke Kur'ana koristi naziv ajet-znak kao što se koristi i za pojmove i pojave kozmičkih prostranstava.Tako su nebesa i Zemlja, smjena dana i noći, kiša koju Allah spušta, raznovrsnost životinja na Zemlji, kretanje vjetrova, oblaci koji predano jezde označeni kao ajeti-znakovi.[2] „ A koliko samo ima znakova na nebesima i Zemlji, pokraj kojih prolaze, okrećući glave od njih.“[3] Da bi ukazao na značaj svakog obzira stvorenog Allah, dž.š., često koristi zakletve: „Tako Mi neba i Danice.“[4] „Tako Mi zore.“[5] „Tako Mi Sunca i svjetlosti njegove, i Mjeseca kada ga prati ustopice.“[6] i dodatan razlog odnosa punog poštovanja. Islamski poziv je poziv na očuvanje reda u sveukupnom poretku makrokozmičkih prostora fokusiran na čovjeka kao mikrokozmosa u kome su sukusirani svi obziri makrokozmosa i svi makrokozmički ritmovi. Zapravo, ako čovjek kao mikrokozmos sačuva red u sebi posve je sigurno da će biti sačuvan red makrokozmosa. Eko-sistem nije ništa drugo nego funkcioniranje prirodnog, odnosno božanskog reda i poretka u našem užem i širem prirodnom okruženju. Čovjek može dati svoj doprinos u očuvanju ovog reda i poretka svojom umjerenošću, čestitošću, urednošću i razboritošću. O svim ovim vrlinama islam vodi računa pa je prihvatanje islamskih načela življenja garancija sigurne budućnosti na Zemlji.
Povratak islamu je sigurna budućnost Zemlje jer bi se time vratilo odgovornom i razumnom korištenju izobilnih božanskih blagodati u skladu sa Božijom voljom ili Božijim zakonima što isključuje pohlepu i nezasitost kao glavne poticaje nekontrolisanog iskorištavanja bogastva Zemlje i dovođenje čovječanstva u opasnost od samouništenja sopstvenom civilizacijskom moći. Ustvari, islam podstiče na stalni angažman muslimana za boljitak čovjeka uopšte, kao mikrokozmosa ali i za boljitak na razini planetarnih razmjera, budući da je svako stvoranje rezultat stvoriteljskog pohoda Uzvišenog Boga kao što je svako slovo Objave rezultat Njegovog objaviteljskog pohoda. Zato se musliman prema svemu stvorenom treba odnositi sa iznimnim poštovanjem na isti način kao što se odnosi prema svakom slovu Objave. U tom smislu islam predstavlja dobru predpostavku u borbi za zaštitu Zemlje kao ljudskog životnog okruženja. Živjeti islamskim životom znači savim pravilno i prirodno živjeti uz puno poštivanje prirodnog reda i poretka kao Božijeg zakona namijenjenog sveukupnom obziru stvorenih svjetova. Krajnje je vrijeme da čovjek počne razmišljati o ispravnosti življenja, jedinoj alternativi opstanka čovječanstva i života uopšte, na Zemlji. Čovjek kao mikrokozmos bi prvenstveno trebao da poradi na ekologiji duše jer je duša sukus svih obzira božanske osobnosti, da sačuva red u sebi jer je red u sebi garancija reda u životnom okruženju a taj red je jedino moguć vraćanjem moralnim nazorima življenja. Duhovnost je bazična dimenzija ljudskosti. Kada ljudska civilizacija izgubi duhovnost tada nastaje haos u kome se njeni temelji ruše.
Ekologija nije nešto strano islamu i muslimanima nego, naprotiv, dužnost jer se čuvanjem prirode odaje priznamje Allahu kao Stvoritelju, a muslimani se trebaju osjećati najpozvanijim protagonistima ekoloških stremljenja. Budući da je tako, nastojanje da se uskladi sopstveni život sukladno Božijoj volji je najveći doprinos ekologiji jer živjeti skladno Božijoj volji znači živjeti skladno sa prirodom. Zapravo, trud uložen na planu zaživljenja sveopšteg reda, skladno Božijoj volji, je najveći doprinos ekologiji planetarnih razmjera i najodličniji islamski usud življenja.
Čini se, kada se govori ili piše o ekologiji, da se suviše pridaje značaja uređenju okoliša. Ovo ne teba ignorisati jer je Poslanik, a.s., rekao: „Allah je lijep i voli ljepotu.“ Tačno je da je neuređen okoliš ružan za oko, što se često prigovara muslimanima, ali ne i velika opasnost za opstanak na Zemlji. To može da bude posljedica siromaštva koje je dobrim dijelom posljedica vanjskih uticaja i miješanja izravno u ekonomsku politiku islamskog svijeta u cilju lakšeg ikorištavanja bogastava, potpunijeg držanja pod kontrolom i bržeg bogaćenja velikih, zapadnih, sila mada, nema opravdanja smetljištima pored puta gdje putnik namjernik može obaviti namaz jer je Allah, dž.š., Zemlju učinio sedždadom. Nema niko pravo narušavati čistotu i ljepotu od Boga datu. Međutim. opasnost prouzrokovana industrijskom hiperprodukcijom i nekontrolisanim iskorištavanjem Allahovih blagodati usljed ljudske pohlepe je stvarna opasnost za Zemlju. Ljudi u jurnjavi za bogastvom i slavom, pretvaraju se u fanatične rušitelje, opasne za prirodni red i poredak planetarnih razmjera. Život je postao bespoštedna trka u kojoj se učesnici nemilosrdno uništavaju kao opasna konkurencija. Život pretvoren u teatar duhovnog haosa i tragičnih uništenja, depresivnih stanja i frustriranosti. Sve je podređeno interesu i profitu. Više ništa nije sveto pa ni Zemlja kao čovjekova životna sredina. Na sceni je nered koji nikako ne može proizvesti red. Upozoravajući glas razumnih niko više ne uzima ozbiljno.
Moderna industrija fascinira i stvara mnogobrojne pogodnosti čovjeku pogotovu u pogledu brze komunikacije i lagodnosti života ali istovremeno vodi čovjeka samouništenju. Ekološka opasnost dolazi od razvijenih koji nimalo ne odstupaju od zauzetog ritma a koji predstavlja stvarnu opasnost za život na Zemlji jer se odavno poremetio Božiji red (sunnetullah), zakonitosti po kojima opstoje i traju svi obziri stvorenih svjetova. „A kada im se kaže: ‘Ne činite nered na Zemlji!’ oni vele, ‘Mi red pravimo.’ A nije tako. Oni stvarno, bezosjećajno, nered čine“[7] Primjerice, isuviše izmanipulisan islamski terorizam, protiv čega je ustao čitav neislamski svijet, nije ni izbliza opasan kao što je opasno uništenje ozonskog omotača ili povećanje u atmosferi karbon dioksida te stvaranja staklenika, opasnost koju su prouzrokovali baš oni koji najveću opasnost današnjice vide u islamskom terorizmu ili je to samo scenarij i planirano obmanjivanje u cilju definitivnog ovladavanja svim svjetskim resursima kojih, na sreću ili nesreću, najviše ima u islamskom svijetu.
U Svom stvaralačkom pohodu Uzvišeni Allah je uspostavlja trajno važeće zakone kao garanciju opstanka svega stvorenog. „Hvali ime Gospodara svoga Svevišnjeg, koji sve stvara i čini skladnim, i koji sve s mjerom određuje i upućuje“[8] „Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove a i zvijezde i rastinje sedždu čine.“[9] Svojim djelovanjem čovjek kao razumno i slobodno biće može narušiti sklad i mjeru i izazvati prirodne poremećaje. Zato je Allah, dž.š., čovjeka obavezao posebnim zakonom. Pored zakona kao prirodnog reda i poretka, sunnetullah, namjenjen sveukupnom obziru stvorenih svjetova pa i čovjeku u domenu njegovog sudbinskog određenja, čovjeku je, kao razumnom i slobodnom biću, upućen šeriat, dodatni zakon kojim se ograničava ljudska samovolja i anarhija. Ljudski zakoni ne mogu biti nadomještaj Božijem zakonu jer ljudske zakone oblikuju pojedinci ili, u boljem slučaju, narodne elite koje svoje interese pretaču u zakon. Odbacivanjem Božijeg zakona otvara se mogućnost zloupotrebe razuma i slobodne volje, najveće Božije blagodati ikome podarene jer jedino čovjek može da se usprotivi božanskom redu i poretku čime dovodi sebe u nesklad sa prirodnim okružujem bezobzirno ga iskorištavajući, uništavajući i izazivajući poremećaje na Zemlji u pretjeranoj želji za bogaćenjem. Zato na šerijat ne treba gledati kao na balast koji koči razvitak civilizacije nego kao sistem znakovlja na putu sigurnog prispjeća ljudskog roda svojoj završnici, jedini mogući način očuvanja reda, prednost a ne nedostatak. Dakako, nije riječ o izmanipulisanom šerijatu na koji se pozivaju pojedinci u čišćenja vjere od bid'adta skidanjem «u imeBoga» ljudima glave proglašavajući ih nevjernicima. To nije red nego nered. A šta se može očekivati od onih u koima je i samima haos i nered. Čovjek je Božiji namjesnik na Zemlji i najodgovorniji je za red na njoj, veza između Zemlje, prostora gdje se pokazala najveća raskoš božanskog stvorieljskog pohoda, i neba. Njegova najljepša uspravnost trajno pokazuje ljudsku čeznutljivost za prvom nebeskom domovinom i neutoljivu težnju za njom.
Civilizacijski raskoš i urbana staništa nisu nikakav doprinos ekologiji. Doprinos ekologiji je čuvanje prirode onakve kakvu ju je Bog stvorio dakako i samih sebe, moralno čistim, kakvi na ovaj svijet dolazimo. Čovjek je stvoren kao najprefinjenije biće. Čuvajući svoju prefinjenost sačuvaće se od moralnog pada koji ga pretvara u najnakazniji lik.[10] Čuvajući sebe biće kadar sačuvati i svoje prirodno okruženje. Ovome, zasigurno, ne ide u prilog svo ono mnoštvo poroka koji su najočitiji odraz ljudske izopačenosti, nereda i haosa u njima samim. Zlo ne dolazi samo po sebi. Ekološka kriza je rezultat duhovne krize. Duhovnost daje životu značenje i svrhu te osigurava neophodne moralne i etičke standarde. Savremena ljudska civilizacija je dovela sebu u opasnu situaciju zbog odbacivanja duhovnih vrijednosti, uvjerena da sve probleme može riješiti egzaktnom naukom i razumom. Naučna ostvarenja su, najčešće, posljedica interesa a vrlo rijetko rezultat humanih nakana. Zlo je što i dalje zadržavaju isti kurs nastojeći da od ekologije naprave naučnu religiju i njom nadoknade izgubljenu duhovnost. Pritom zaboravljaju da je pitanje ekologije samo jedan segment religijske svijesti koji nije dovoljan da nadoknadi širok spektar duhovnih potreba i da sama, bez duhovnog poticaja, nije u stanju doći do željenih rezultata.
Pitanje ekologije nije dovoljno tretirana tema od strane islamskih autoriteta pa se stiče dojam da je strana islamu iako nas Kur'an, skoro na svakoj stranici obavještava o prirodi i njenim pojavama. Muslimani imaju ljudsku, a nadasve, islamsku obavezu da čuvaju prirodu i božanski poredak u njoj po kojem opstoji i traje sveukupni obzir stvorenih svjetova. Imaju moralno pravo da govore o ekologiji jer nisu (sa)učesnici, slučajno ili Božijim određenjem, u prouzrokovanju ekoloških poremećaja. Ako naš glas i ne dopre do onih kojima je upućen, da nam ostave našu Zemlju, naše životno okruženje, te male grupe modernih razbojnika što pljačkaju čitav svijet uništavajući sigurnost života na Zemlji, neka probudi nas same i u nama svu onu ljepotu koju u sebi donosimo iz pve nam, nebeske domovine, i opahne na najljepši način naše okružrnje i naš okoliš
MUSTAFIĆ SMAJO
[1] Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi. Zagreb 1982.
2 Vidi Kur'an. 2: 164, 12: 105, 17: 12, 36: 33 i 37.
[3] Jusuf, 105.
[4] Et-Tarik, 1.
[5] El-Fedžr, 1.
[6] Eš-Šems, 1 i 2.
[7] El-Bekare, 11 i 12.
[8] El-a'la, 1-3
[9] Er-Rahman, 5 i 6.
[10] Vidjeti Et-Tin, 4 i 5.