LEJLETU-L-REGAIB – Noć velike blagodati
U tradiciji muslimana, širom svijeta je, da se obilježava Lejletu-l-Regaib kao noć velike blagodati, začeća posljednjeg poslanika, Muhammeda, a.s., milosti svim svjetovima. U narodu, ova noć je postala noć nafila i dova za ispunjenje želja i nadanja. Budući da postoje oprečni stavovi po pitanju utemeljenosti i neutemeljenosti pomenutih ibadeta, a nemam namjeru da se bavim tim pitanjem, fokusirat ću se na momenat dolaska posljednjeg posalnika, Muhameda, a.s., iako toplo preporučujem klanjanje nafile od 12 rek'ata i upućivanje iskrenih dova Uzvišenom Allahu jer u tome nema ništa loše ako se time želi zadobiti Božije zadovoljstvo.
Uzvišeni Allah kaže: ”Lekad kane lekum fi resulillahi usvetun hasenetun limen kane jerdžullahe ve-l-jewme-l-ahire we zekerellahe kesira”, ”Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor, za onoga koji za Allahovim zadovoljstvom i ahiretom žudi i koji Allaha mnogo spominje.” (El-Ahzab, 21)
Konstatacija Allaha, dž.š., po kojoj je Poslanik, a.s., najljepši uzor je i njegova preegzistentna odrenica kada osim Allaha, dž.š., kao Neotkrivene riznice, nije bilo ništa, i kada se Allah, dž.š., odlučio otkriti, predhodno stvorivši uzoriti prvolik koji će u stvoriteljskom zahvatu biti ugrađivan u samu bit stvorenih svjetova, a nadasve u ljudsku duhovnu osobenost. I sam Poslanik, a.s., kaže: „Bio sam poslanik dok je duh Ademov lepršao između vode i ilovače“. (Tirmizi, Manakib; Ibn Hhanbel, IV, Isti'an, str. 66). Tako je Poslanik, a.s., i zaglavni i zasvodni kamen svetopovijesti o kome su kao najodabranijem bili upoznati svi poslanici.
Hakim, Bejheki i Ibn Asakir preko Abdurrahmana ibn Zejda ibn Eslema prenose da je čuo od svoga oca, a on od svoga djeda, on od Omera ibn el-Hattaba da je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Kada je Adem učinio grijeh, rekao je: ‘Gospodaru moj! Tako ti Muhammeda, molim Te da mi oprostiš.’ Allah ga je na to upitao: ‘Otkud ti znaš za Muhammeda, a još ga nisam ni stvorio?’ Adem je odgovorio: ‘Gospodaru moj, kad si me Svojom rukom stvorio i u mene od Svoga duha udahnuo, ja sam podigao glavu i na stubovima Arša ugledao natpis: ‘Nema boga osim Allaha, Muhammed je Allahov poslanik.’ Znao sam da ćeš Ti uz Svoje ime spomenuti samo onoga ko Ti je najdraži od svih stvorenja.’ Allah je na to rekao: ‘U pravu si, Ademe. On mi je najdraže stvorenje, pa pošto si Me njime zamolio, već sam ti oprostio. Da nije Muhammeda, ne bih ni tebe stvarao.” 16 …17
U značenju istog, Gašević u svom prepjevu mevluda, kao svojevrsnog literalnog ostvarenja muslimanskog duhovnog genija, piše:
Bog stvorio Muhammeda najprije,
Pejgamber se on rodio najposl’je.
Bez Muhammeda, a.s., bilo bi upitno stvaranje uopšte, kao što bi bilo upitno stvaranje Muhammeda, a.s., bez Kur'ana kao krunske objave objaviteljskog pohoda Uzvišenog Gospodara. Zapravo i stvaranje i objavljivanje nije ništa drugo do ukazivanje Allah, dž.š., iz Svoje samoosobnosti u sveukupni obzir stvorenih svjetova. Bez namjere da se umanjuje vrijednost bilo kome od Božijih poslanika, pitanje je je li iko bio potpuniji od Muhammeda, a.s., i zaslužuje li iko više on njega da bude uzoriti prvolik? Najposlje, to su priznali i svi ostali poslanici koji su ga najavljivali. Ako je stvaranje objaviteljski pohod Stvoritelja koji se smirivao na stranicama prirode, a objava objaviteljski pohod koji se smirivao na stranicama Knjige, onda su u poslaniku, Muhammedu, a.s., smirena oba ova pohoda. Zato je Poslanik, a.s., ogledalo u kome se ogledaju sveukupni obziri stvorenih svjetova i živi Kur'an, kojem su konačno vraćeni oni njegovi dijelovi koji su objavljivani kao kelime, risale, suhufi i knjige: Tevrat, Zebur i Indžil.
Allah, dž.š., je, u namjeri da se otkrije u punom raskošu, u Svoj plan stvaralačkog i objaviteljskog očitovanja uvrstio nekoga ko će taj raskoš prepoznati, znati cijeniti i diviti mu se, nekoga ko će slobodno, sa ubjeđenjem i ushićenjem uzviknuti: „Rabbena ma halekte haza batila“- „Gospodaru ti nisi ovo uzalud stvorio“. (Ali-‘Imran, 191.) Naravno, trebalo je stvoriti nekoga ko će moći razumjeti Božiju riječ, nekog ko će reći: „Zalikel-kitabu la rejbe fihi“- „To je knjiga u koju nema sumnje“. (E-l-Bekare, 2) Zato se Allah, dž.š., odlučio za čovjeka. Uzvišeni Allah naglašava: „On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio, …“ (E-l-Bekare, 29) i da je čovjeku sve podredio „Zar ne vidiš da je Allah sve što je na Zemlji vama podredio, … (E-l-Hadždž, 65)
Bez čovjeka, onakvog kakvim ga je Allah, dž.š., stvorio, radoznalim, istraživačkog duha, zapitanim o početaku i kraju, o Stvoritelju sveukupnih kozmičkih prostranstva, sav stvoriteljski raskoš ne bi bio shvaćen i stvaranje ne bi imalo smisla, a još manje bi imalo smisla postojanje ljudske zajednice bez Muhammeda, a.s. Zato je muslimanima važna noć Poslanikovog, a.s., začeća.
Lejletu-l-regaib je ispunjenje dove Ibrahima, a.s., koja je navedena u Kur'anu i u kojoj stoji: „Gospodaru naš, pošalji im Poslanika jednog od njih koji će im čitati Tvoje ajete, podučavati ih Knjizi i mudrosti i oplemenjivati ih. Zaista si Ti jak i mudar.” (E-l-Bekare, 130.)
Od Ibrahima, a.s., i njegovog sina, Ismaila, a.s., ne spominje se niti jedan poslanik koji je poslan Arapima, prije Muhammeda, a.s., a Isa, a.s., ga najavljuje kao Ahmeda, imenom njegove metapovijesne stvarnosti. „A kada ‘Isa, sin Merjemnin reče: ‘O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov Poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat, i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći ‘…” (E-s-Saff, 6.)
Sagledavajući poslaničku ličnost Muhammeda, a.s., u svjetlu najljepšeg uzora, milosti svjetovima i moralne upotpunjenosti, važno je ukazati na umjerenost i blagost koja je bila prisutna u svakom segmentu njegovog života. To je suština hadisa u kojem kaže: „Buistu li utemmime mekarimel-ahlak.“-„Poslan sam da upotpunim lijepo ponašanje.“ A najljepše ponašanje je umjereno ponašanje. „Ve kezalike džealnakum ummeten vesaten litekunu-š-šuhedae ale-n-nasi ve jekune-r-resulu alejkum šehida…“ „I tako smo vas učinili zajednicom srednjeg/umjerenog puta da bi ste bili svjedoci (primjer) ljudima a da bi Poslanik bio svjedok (primjer) vama…“ (El-Bekare, 143.) Islam je umjerenost, a ne isključivost i usmjerenost. Umjerenost je ravnoteža, vaga, pravda, a na ravnoteži i pravdi opstoji kosmos, a pravda nije ničija privilegija, pravda je Allaha, dž,š. U kozmičkom poretku stvorenih svjetova svako ima pravo na pravdu. Ako na ravnoteži ili pravdi opstoji kosmos, samo se umjerenošću može sačuvati ravnoteža Ummeta, a time i njegov opstanak. Kur'an i Hadis nam ukazuju na umjerenost, a Poslanik, a.s., je bio najbolji primjer umjerenosti. Umjerenošću se širio islam a ne grubošću, silom i usmjerenošću. „Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima, a da si osoran i grub, razbježali bi se od tebe. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima! A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega!“ (Ali Imran,159). „Na put Gospodara svoga pozivaj mudro i lijepim savjetom, i s njima na najljepši način raspravljaj.“ (En-Nahl, 125.)
Kroz povijest islama, uviđa se da je u vrijeme Poslanika, a.s., društvena klima bila relaksirajuća i opuštena zato što je Poslanik, a.s., govorio: „Olakšavajte a ne otežavajte! Obradujte a ne rastjerujte!“ Ne može se pozivati na Poslanika, a.s., a vjerovanje činiti teškim, opterećenim stalnim otkrivanjem novotarija, teškim optužbama vjernika za činjenje velikih i teških grijeha, tekfirenjem pa i ubijanjem. Ostrašćena retorika, namrgođena lica, isključivost, usmjerenost, netolerantnost, ekstremnost, manipulisanje djecom bez izdiferenciranog vjerskog i svakog drugog identiteta, nisu islamske vrline već velika šteta za ummet i imidž ummeta, stoljećima građen djelima njegovih velikana.
Na drugoj strani, pitanjima na koja je odavno trebalo staviti tačku, iscrpljuje se energiju muslimanskog genija, umjesto da, po ugledu na slavne generacije muslimana, okrene se novim znanstvenim izazovima. Dok se osvaja nebo super modernim letjelicama, vode se „veoma umne rasprave“, da li treba klanjati u avionu? Dok internet ulazi u svaku kuću slijede „mudri zaključci“ da internet treba koristiti, samo u korisne svrhe. Dok se genetičkim inžinjeringom stvaraju nove vrste života, „umuje se“ o njegovoj mogućoj zloupotrebi. Zar se ovo, samo po sebi ne podrazumjeva? Nažalost, ne istažujući ko je kriv, muslimani su izgubili poziciju i postali opozicija koja, još samo, može da kritikuje.
Dobro bi bilo kada bi ova noć, i drugi značajni datumi islamskog kalendara bili podsticaj jednom drugačijem promišljanju o njima, da se djeluje praktično u datim okolnostima i da se ne iscrpljuje, uvijek istim raspravama. Zar je najvažnija stvar, ostrašćeno ponavljati da Lejletu-l-Regaib nema hadisko utemeljenje, da su ibadeti vezani za nju bid'a, a time i haram, a obilježavanje ove noći, već je postala višestoljetna tradicija muslimana. Naravno da nije uredu isticati prevelike vrijednosti nafila obavljenih u ovoj noći te kako se njima oslobađa svih grijeha. Za jedan dan i za jednu noć nije moguće riješiti sve probleme. Treba stalno biti u ibadetu, jer svaka noć i svaki dan su dobri za ibadet, ali ne zaboraviti da je i rad ibadet. Pitanje je, zašto bi u ovoj noći bio grijeh klanjati dužu nafilu i upućivati dove Allahu, dž.š., kada to nije zabranjeno u nekoj drugoj noći? Ljudi su, iz ljubavi prema Poslaniku, a.s., željeli da trenutak njegovog začeća posebno obilježe, klanjajući nafile i upućujući dove Uzvišenom Allahu. Zato neka nafile i dove, koje se praktikuju u ovoj ali i drugim noćima, budu svojevrsni vid obraćanja i zahvale Allahu, dž.š., na Njegovim blagodatima, da pomenuti ibadeti budu podsticaj radu a ne konpenzacija neradu i ljenosti. Nafile i dove su uvijek poželjne, a iskrena dova, ona koja se otisne iz dna duše, najbolja je dova. Takve dove mogu izaći samo iz čiste mu'minske duše i za očekivati je da će biti primljene. Čovjeku ostaje da se trudi kako bi bio od onih čije se dove primaju, jer čiju dovu Allah, dž.š., primi on je spašen. I ne treba zaboraviti da primljene dove prate ustrajna dobra djela.
Smajo Mustafić
Gračanica
