Hidžra
Bismillah…El-hamdulillahi…
U uvjetima pandemije, ovu Novu hidžretsku 1442. godinu dočekujemo bez posebnih svečanosti u cilju ne izazivanja neželjenih posljedice širenja KOVID 19. pa koristim priliku da putem radija čestitam svim džematlijama Novu hidžretsku godinu, moleći Allaha, dž.š., da nam ukaže svako dobro i da ovim obraćanjem ukažem na glavne hidžretske poruke.
„Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovu putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. – A Allah prašta i samilostan je.”(El-Bekare, 218)
Hidžra, preseljenje muslimana iz Meke u Medinu, događaj je velike važnosti u islamskoj povijesti, prepun simbolike i zbilje, te primjer istinske žrtve i krajnje odanosti Allahu, dž.š., Poslaniku, a.s., na putu islama.
Promišljajući mekanski i medinski period u međusobnoj ovisnosti i prožimanju uviđa se nužnost i jednog i drugog. Ako je mekanski period bio period ustrajne trpnje medinski period je period ustrajne borbe i herojstva. Dok je prvi bio vrijeme duhovnog zrenja, drugi će biti ovaplođenje te duhovne zrelosti. Prvi period je bio priprema za sjetvu a drugi period osebujnog rasta i nesvakidašnje berbe. Zdravo i zrelo sjemenje je trebalo samo plodno tlo pa da izniknu najplemenitije biljke i daju najplemenitiji i najbogatiji urod kao zrno iz kojeg nikne sedam klasova a u svakom klasu po stotinu zrna. (Vidjet: El-Bekare, 261)
„Oni koji imanja svoja troše na Allahovom putu liče na onog koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova a u svakom klasu po stotinu zrna…“(El-Bekare, 261)
U fokusu našeg interesovanja su raskošni podučci hidžre kojima bi se okoristili u našem svagdašnjem životu. Izostavi li se historijska ravan sagledavanja Hidžre i promišlja u jednom drugom ozračju, dokučuju se podučci univerzalne i opštevažeće vrijednosti, jer Hidžra nema samo značaj jednog historijskog događaja omeđenog vremenom i prostorom na šta nam ukazuje Poslanik, a.s., kada kaže.
„Pa kome hidžra bude radi Allaha i Njegovog poslanika, pa hidžra mu je radi Allaha i Njegova poslanika. A kome hidžra bude radi ovozemaljskog interesa ili radi ženidbe pa hidžra mu je radi onoga zbog čega je učinio hidžru.“ (Buhari) Hidžra je sudbina mnogih kur'anskih ličnosti; Nuha, a.s. , Ibrahima, a.s. , Jusufa, a.s., Musaa, a.s., Isaa, , Ashabi Kehfa… Hidžra je simbol duhovne pobjede i viteštva, krunisano ovozemnom pobjedom tewhida.
Povijesni trenutak nije presudan da bi hidžra bila vrijednovana kod Allaha, dž.š., i Njegovog poslanika već sam nijet. Jezički, hidžra znači napuštanje, budući da su muslimani ostavljali svoj grad, svoje domove, imetke, porodice a nadasve, hidžra je napuštanje nevjerovanja i nevjerničke sredine sa svim devijantnostima svojstvenih takvim društvima. Svako vrijeme ima svoje anomalije i devijacije pa tako i ovo, moderno. Pored mnogih dobrih stvari modernog vremena ono je bremenito i svojim mračnim stanama. Nikada čovjek nije bio osamljeniji i pored najsavršenijih komunikacijskih izuma.
Sebičnost, potištenost, zbunjenost, izgubljenost u džungli izama, opasnost je kojoj se još ne pridaje puni značaj. Nikada se više nije govorilo o slobodi a nikada čovjek nije bio veći zatočenik izazova modernog doba. Postao je nemoćan da im se odupre iako svjestan sve njihove pogubnosti. Život mu je sve više konfuznost, depresivnost, haotičnost a nadasve duhovna praznina koja se, uglavnom, završava tragično za sebe ili druge. Jedini sigurni put izlaza je povratak vjerovanju jer je sve i izazvano krizom vjerovanja, a duhovna praznina se može popuniti samo u okrilju vjere. Zato kao jedan od momenata univerzalnog karaktera Hidžre je ostavljanje nevjerovanje a prihvatanje vjerovanja.
Hidžra nije bio put u neizvjesnost. Neizvjesnost je bilo ostati u Mekki. Bilo je sasvim izvjesno da su muslimani htjeli slobodu koji je prirodni ambijent vjere. „Nema prisile u vjerovanju…“, kaže Allah, dž.š. Istinska sloboda nema cijenu. Primjer za to je Suhejb, kada su ga sprečavali mušrici da ponese svoj imetak, na što im je rekao: „Šta ako vam ostavim svoj imetak hoćete li me pustiti“, a kada oni odgovoriše da hoće, on im reče: „Ostavljam vam svoj imetak.“ Vijest je došla do Poslanika, a.s., koji je rekao: „Suhejb je na dobitku, Suhejb je na dobitku“.
Bez slobode nema niti može biti afirmacije islamskog pogleda na stvarnost. Za jedno islamsko ozračje potreban je ambijent kojeg, tada nije bilo u Mekki. Kada su muslimani postali potpuno svjesni ovog i nepokolebljivo odlučni, došla im je dozvola od Allaha, dž.š., da izvrše hidžru. Put do slobode je bio podastrt velikim odricanjem i žrtvom, bez čega nema uspjeha u životu. Ovo će biti uvod u jedno novo poglavlje islama jer ko želi pomoć od Allaha, dž.š., potrebno je da pokaže da je želi, a pokazaće svojim pregalaštvom, marljivošću, strpljivošću i ustrajnošću. Da je ikome dat uspjeh i pobjeda, onako s neba, nezasluženo, bila bi data Poslaniku, a.s., ali to se nije desilo. Pomoć je, došla ali u okvirima Božanskog poretka predviđenog za ljudsku narav.
I premda je uspjeh Poslanika, a.s., bio predodređen, on se realizovao jednim naravnim tokom kao rezultat teških iskušenja, trpnje, napora i žrtve. Ovaj put je bio potreban u cilju izgrađivanja čvrstih ličnosti, sposobnih da ponesu i nose veličanstveni emanet Božijeg dina. Ako su dva Božija roba; Ibrahim, a.s., i njegov sin Ismail, a.s., prolazili težak put duhovnog zrenja da bi bili počašćeni gradnjom Kabe i njenog vraćanja iz zaborava u živo sjećanje kao simbola tevhida, ništa lakši put nije bio potreban za one koji su počašćeni da očiste Kabu i njenu okolinu od idolopoklonstva, definitivno zaokružujći svetopovjesni pohod tevhida na Zemlji i da baš oni budu nosioci tog božanskog nauma.
Hidžra je završetak jednog poglavlja islama a početak drugog, obilježenog dinamičnošću i potpunim uspjehom koji je snažnim ritmom priveden kraju. Kruna uspjeha je bio Oprosni hadždž kada se iskupilo preko sto hiljada vjernika a u svaki kutak svetog tla Arabije doprlo svjetlo islama. „Kada je pomoć i pobjeda došla, vidio si ljude kako u skupinama ulaze u Božiju vjeru. Pa slavi sa zahvalnošću svoga Gospodara i moli Ga da ti oprosti. On je uvijek pokajanje primao.“ Hidžra nije bila tek obična migracija nego čin velikog odricanja i žrtve u ime Uzvišenog Allaha. Jedanput otrgnuti od džahilijeta na sliku faraonovih čarobnjaka, oni mu se nipokoju cijenu nisu htjeli vratiti. Odveć očvrsli i duhovno sazreli, svoje vjerovanje nisu mogli skrivati. Odavno nadišli stepen tajnog manifestovanja vjere, nisu se mirili sa okolnostima da ne mogu i javno pozivati. Misionarska zaokupljenost ih je tjerala na akciju. Sve ovo je bilo presudno u njihovoj odlučnosti za preseljenjem. Nije bilo dileme niti alternative Hidžri jer je ona bila jedini put do, Mi'radžom nagovještanog, uspjeha.
Nadahnuti ovim primjerima entuzijazma, naredne generacije muslimana su izgarale u misionarstvu. Znali su da je uključitivanje svih raspoloživih sredstva; imetak, život, znanje a ponad svega izgrađivati sopstvenu moralnost i po njoj postupati, ključ uspjeha islama. Brojni su primjeri iz islamske povjesti o prihvatanju islama bez prisile, sasvim voljno, ugledanjem na uzorite muslimanske trgovce koji su vagali više kupcu a kada kupuju nisu saitničarili, muslimani koji su velikodušno odgađali naplatu duga pa i praštali ga. Tako se širio islam u mnogim krajevima islamskog svijeta u koji nikada nije kročila vojnička noga muslimana. To su bili istinski misionari, najsvijetliji primjeri ambasadora islama, ponos a ne sramota, koji su plijenili svojom jenostavnošću a ne komplikovanošću, tvrdoglavošću, provocirajućom strogoćom, namrgođenim islamom, akademskim formalizmom, inatom, razmetanjem i ohološću. Bila su to vremena kada je svaki musliman čuvao ugled islama i muslimana, kada su, izgleda, manje pričali i inatili se a više djelovali, manje moralisali a više moralno živjeli u skladu sa kur'anskim upozorenjem: «…zašto govorite ono što neradite».
Život svakog muslimana bi trebao biti ovakvim jednim ritmom intoniran, sukladno kur'anskoj po(r)uci da se na najljepši način poziva, ne žaleći ni sredstava ni truda, mehko i mudro a ne kruto i tvrdoglavo izazivajući animozitet i prema sebi i prema islamu. Islam je širokih a ne uskih vidika pa ga treba tako i intrepretirati a ne sužavati ga, pogotovu ne danas pred velikim izazovima savremenosti. Ne treba ni žuriti, nego dugoročno, sistematično i ustrajno ići ka cilju. Poslanik, a.s., je potrošio 23 godine da bi ostvario i ispunio cilj svoje misije, odnosno ostvario predpostavke za dalje širenje islama.
Primjer dobrog pozivača u vjeru je primjer dobrog roditelja, koji blago sa puno roditeljske ljubavi usmjerava i ispravlja greške svoga djeteta koje odrasta okruženo ljubavlju i dobronamjernim zahtjevima. Takvo dijete, kada odraste bude i samo ispunjeno ljubavlju, svjesno svojih životnih obaveza vjernika, djeteta, bračnog druga, roditelja, prijatelja, uposlenika, poslodavca isl. Ovo je bila pedagogija Poslanika, a.s.
Danas imamo daije koji sami sebe ne razumiju, tvrdoglavo odbijaju bilo čiji argument osim svoj, odnosno uvijek će se pozivati na Poslanika, a.s., koji se doima, u njihovoj interpretaciji, jako konzrvatinim i zaostalim a zaboravljaju da je Poslanik, a.s., bio jako naprednih pogleda, pa moglo bi se reći i moderan. Podsticao je muslimane da se što bolje oblače, da imaju što bolje konje. Šta li bi Poslanik, a.s., rekao za neke današnje sirove i namrgođene daije, koji jedva čekaju da na nekoga zagalame, demonstriraju strogoću i formalizam.
Pouke i poruke Hidžre su univerzalnog značaja, podjednako aktuelne za sva vremena. Zato smo u mogućnosti da činimo i mi svoje hidžre! Poslanik, a.s., je rekao: Najbolji muhadžir je onaj koji se čuva Allahovih zabrana.“ (Et-Taberani) Napustimo ono što je zabranjeno a priljegnimo za onim što je dobro, dozvoljeno i naređeno jer „…Svi su ljudi na gubitku ako ne uzvjeruju i dobra djela čine, te podstiču na dobročinstvo i podstiču na istinu.“ (Sura el-Asr).
Molim Allaha da ovu hidžretsku godinu učini prekretnicom svima nama na bolje i da nas oslobodi zla pandemije Covida 19.
