Kolokvij

Gračanica: Održan kolokvij “Muhamed Seid Mašić – alim, publicista, prevodilac i pisac tariha”

Prof. dr. Omer Hamzić, glavni i odgovorni urednik „Gračaničkog glasnika“

MUHAMED MAŠIĆ NA STRANICAMA „GRAČANIČKOG GLASNIKA“

Uvod

            Za one koji manje znaju o časopisu „Gračanički glasnik“ i njegovoj misiji očuvanja, otkrivanja i prezentacije historijskog naslijeđa, narodne tradicije i duhovnosti Gračanice i njenog šireg okruženja, samo kao malog isječka iz prebogate kulturne historije Bosne i Hercegovine, dozvolite mi da, radi lakšeg razumijevanja teme, iznesem nekoliko osnovnih podatak o ovom Časopisu. Osnovan je i izlazi u kontinuitetu od 1996. godine, redovno u dvije sveske godišnje. Za nekoliko dana, po planu, izaći će ako Bog da i 56. broj.  Za sve ove godine nije seosjetnije odstupalo od prvobitno utvrđene programske koncepcije Časopisa.  Izlazi i danas u 300 do 500 primjeraka, u prosjeku na 150 do 200 stranica u printanom i elektronskom izdanju, sve je dostupno na posebnoj domeni: http://www.gracanickiglasnik.ba. Printana izdanja redovno se dostavljaju najvažnijim bibliotekama i institucijama kulture i obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Časopis je indeksiran u međunarodnoj bibliografskoj bazi CEEOL. Radovi objavljeni u ovom časopisu referentni su u akademskoj zajednici.Šaljemo ga u sve važnije biblioteke u Bosni i Hercegovini, mnoge fakultete društvenih nauka i institucije itd. Malo je časopisa koji izlaze u tako dugom kontinuitetu i malo gradova u Bosni i Hercegovini koji imaju takav mega-zapis o sebi, svojoj prošlosti i sadašnjosti.

            Da sada pređem na temu.

Sticajem historijskih okolnosti, moja generacija općenito nije znala za ime MuhamedaMašića ili je tek malo znala o njemu. Jednostavno, bio je gotovo potpuno zaboravljen i u svojoj rodnoj Gračanici, u svojoj mahali. Nije ni čudo imajući u vidu opće društvene okolnosti u kojima je živio kao i činjenicu da u takvim okolnostima, živeći duboko u provinciji, nije mogao, niti je imao priliku da se pojavi sa nekim svojim tekstom čak ni u ono malo periodike oko islamske zajedniceakamoli u nekim drugim časopisima iz oblasti kulture, obrazovanja, filozofije.

            Da nije bilo nevjerovatne upornosti i entuzijazma njegovog sina dr. Izeta, do danas bi vjerovatno njegov otac bio potpuno zaboravljen. Njemu zahvaljujući, Gračanica je „otkrila“ Muhameda Mašića tek u vrijeme rata i agresije 1992. – 1995. godine. U simboličnom smislu, to se desilo polovinom 1994. godine objavljivanjem članka pod naslovom „Muhamed Seid Mašić“ u ratnom gračaničkom listu „Biljeg vremena“(u broju 16.iz jula 1994. na str. 20). Autor članka je prof. Ešref Kovačević, naš veliki alim, historičar, arabista i kaligraf, koji je dobro poznavao Muhameda i njegov život. Članak je iz Sarajeva u ratnu Gračanicu, pa i na stranicegračaničkog ratnog lista dospio porodičnim vezama Dr. Izeta Mašića, koji je u to vrijeme pripremao za objavljivanje i prvu Muhamedovu knjigupod naslovom „Moji stavovi“.

            Spomenuti članak Ešrefa Kovačevića o Muhamedu Mašiću izazvao je ne malu pažnju i inetresovanje u ratnoj redakciji „Biljega vremena“ jer je  malo ko od nas do tada znao za njega.Pisao sam i bio u Uredništvu tog lista, pa se dobro sjećam da nam je spomenuti članak došao kao „kecna desetku“ – upravo poslije serije napisakoje smo objavili o znamenitim Gračanlijama, među kojima su bila i četiri rada prof. TajibaNurikića (o HadžikadijiHadžiefendiću, Ibrahim ef. Mehinagiću, muderisu Mehmedu Okiću i njegovom sinu, čuvenom učenjaku i alimu svjetskog glasaprof. dr. Tajibu Okiću), a tu je bio i moj rad o dr. Mustafi Kamariću. Kao što rekoh, članak Ešrefa Kovačevića o Muhamedu SejiduMašiću, odlično se uklopio u tu našu mini-seriju o poznatim ljudima u kulturnom i duhovnom životu Gračanice. Takvi i njima slični tekstovi objavljenina stranicama ratnog lista „Biljeg vremena“ predstavljaju trajno svjedočanstvo o duhovnom otporu Gračanice u najtežim uslovima agresije i rata. Razumije se, ti tekstovi imaju svojih manjkavosti, pisani su nabrzinu, takoreći pod granatama, u ratnim uslovima, kada su bile otežane komunikacije, kada nije bilo dovoljno ni hljeba, akamoli informacija i dobrih priloga, literature, kontakata… Ali, moram s ponosom reći da se ni danas, nakon što je prošlo toliko godina, ni ja niti bilo ko drugi iz te naše redakcije ne bi postidio zbog sadržaja nekog teksta objavljenog u tom listu. Na njegovim stranicama nije bilo govora mržnje, ratnohuškačke priče, šovinizma, ružnih riječi.

            Objasnit ću zašto govorim o „Biljegu vremena“ kad je tema „Gračanički glasnik“ i Muhamed Mašić. „Biljeg vremena“ je, nažalost, prestao izlaziti sa završetkom rata. Jednostavno, za njim kao da više nije bilo potrebe, otvorile su se komunikacije, pojavile se na kioscima druge novine, mediji. U šali smo znali govoriti da je, taj naš „Biljeg“,  uspio preživjeti rat, ali nije uspio preživjeti mir. Srećom, ostalo je autorsko jezgro iz te njegove ratne redakcije, čiji su članoviodmah poslije Dejtona, umjesto „Biljega“, pokrenuli inicijativu za osnivanje Časopisa za kulturnu historiju i narodnu tradicijupod nazivom „Gračanički glasnik“. Kao član ratne redakcije „Biljega“ ikao osnivač, praktično i glavni urednik tog našeg časopisa, sjećam se da smo startovaliu maju 1996. godine (kada je izašao prvi broj) sa ambicijom da prvenstveno nastavimo sa istraživanjima našehistorije, tradicije i duhovnosti, daafirmišemostvaralaštvo i trajne kulturne vrijednosti, otprilike tamo gdje je stao „Biljeg vremena“. U početku nismomoglini sanjati da ćemo za ovih proteklih tridesetak godina napraviti 55 brojeva, ustvari knjiga o Gračanici.

Gledano iz sadašnje perspektive, „Gračanički glasnik“ je, zapravo i izrastao iz tog  „Biljega vremena“, istrajavajući upravo na tom kulturološkom segmentu. Između ostalog, nastavili smo pisati o već spomenutim, ali i drugim znamenitim ličnostima,zajedno sa Tuzlanskim muftijstvom i Medžlisom Islamske zajednice Gračanica, organizovalismo naučni skup o već spomenutomprof. Tajibu Okiću koji je trebalo da preraste u kulturno-vjersku manifestaciju „Dani Tajiba Okića u Gračanici“ sa zamišlju da bude tradicionalna – ali u tom nismo uspjeli. O razlozima ne bih govorio.

Negdje baš na tom tragu, nastavljajući predstavljanje znamenitih ličnosti koje smo započeli u „Biljegu vremena“, odmah, već od prvog broja „Gračaničkog glasnika“ posvetili smo punu pažnju imenui djelu Muhameda Mašića.Da nismo kao Redakcija imali na raspolaganju obilje građe iz njegove intelektualne zaostavštivne bašu tom početnom, najtežem periodu za svaki časopis, ko zna da li bi se uspjeli i održati. Zato kao urednik izgovaram to ime sa velikom zahvalnošću i poštovanjem. Naravno, zahvalni smo i njegovom sinu Izetu, koji nam je sve to omogućio, kao i našem čaršijskom pjesniku, rahm. Amiru, starijem Muhamedovom sinu, koji je do svog zadnjeg časa bio uz „Gračanički glasnik“. Zato sam i osjećao potrebu da nešto više i kažem o počecima ovog časopisa koji su direktno vezani za ime Muhameda Mašića.

U prvih pet brojevakontinuirano smo, iz broja u broj,objavljivali tekstove Muhameda Mašića i tekstove drugih o Muhamedu Mašiću. Da bi Gračanlijama pokazali ko je, ustvari, biotaj njihov već zaboravljeni učeni komšija, mi smo kao Redakcija organizovalii jedan simpozijum u Gračanici na temu „Muhamed Mašić i njegovo djelo“. Sjećam se da su sve te naše aktivnosti imale zapaženog odjeka kako u lokalnoj sredini, tako i šire. 

Pripremajući se za ovu temu, pregledao sam kompletnu arhivu „Gračaničkog glasnika“ i ustanovio da smo do sada od ukupno odštampanih 55 brojeva, u 12objavili obilje prilogaMuhameda Mašića ili tekstove drugih autora o njegovom djelu ili bolje rečeno o pojedinim segmentima iz tog djela.Dakle, potrudili smo se da objavimo ono najvažnije, do tada nam poznato iz stvaralačkog opusa Muhameda Mašića: u prvih pet brojeva najviše smo se bavili njegovom poezijom iz ranog perioda. Prenijeli smo brojne njegove originalne pjesme, od vjerskih do patriotskih, zatim prevode arapske poezije, kao i veliki broj tariha koji predstavljaju vrhunac pjesništva na arapskom jeziku. U narednim brojevima objavili smo odabrane fragmente iz njegovihnajpoznatijih njegovih filozofsko-publicističkih radova ikritičke analizei poglede poznatijih autora o Muhamedu Mašiću i njegovom djelu. Gledano po obimu, to je do oko 150i više stranica objavljenog teksta, što je apsolutni rekord autorske zastupljenosti u našem časopisu uopće. I danas mislim da je za to imalo razloga i da je imalosvoje puno opravdanje sa stanovišta književne historije i islamske duhovnosti uopće. Jer, ne trebamo zaboraviti da je Muhamed Mašić bio, koliko znam najplodniji spisatelj (ili „čovjek od pera“) na ovim našim prostorima, koji je ostavio iza sebe na hiljade stranica rukopisa različitih sadržaja sa sva tri spomenuta područja spisateljstva i pisane riječi: poezija i prevodilaštvo, filozofija i islamska duhovnost i konačno publicistika i memoaristika.Mi smo se potrudili da semakar dio od toga nađena stranicama „Gračaničkog glasnika“ s prvenstvenim ciljem da ovog vrsnog i neobičnog intelektualca, kojeg je iznjedrila Gračanica, vratimo iz zaborava. Kasnije ili u međuvremenu, dijelovi tog opusa objavljeni su u posebnim knjigama kao i u drugim listovima i časopisima. Ali će trebati još dosta vremena, napora i struke da se tehnički srede, kritički obrade i odaberu najbolji dijelovi tog prebogatog i žanrovski različitog stvaralačkog opusa, koji je baš zbog te svoje raznolikosti i obima sam, po sebi, neujednačene vrijednosti i kvaliteta.

PRVI DIO: VRAĆANJE IZ ZABORAVA

1.

Nismo mogli naći bolju ulaznicu u „Gračanički glasnik“ za Muhameda Mašićaod nadahnutog predgovora Ešrefa Kovačevića koji je pisao 1993. godineza knjigu „Moji stavovi“, čije se prvo izdanje upravo pripremalo u Sarajevu. Vrata je otvorio sljedećim riječima: “Stara je istina da učen i pametan čovjek, pogotovo ako je to pjesnik, ne može uspjeti i biti priznat u svojoj sredini i svom vremenu, već kao što to obično biva, daleko od svog rodnog kraja i vremena djelovanja. To se odnosi i na pjesnika Muhameda Seida Mašića, rođenog Gračanlije, koji je pjevao na maternjem i arapskom jeziku između prvog i drugog svjetskog rata“ piše Kovačević.[1]

Kao ilustraciju za esej Ešefa Kovačevića, u tom prvom broju „Gračaničkog glasnika“prenijeli smo pet Mašićevih pjesama, koje je objavljivao u predratnom listu „Hikjmet“ u Tuzli između 1932. i 1934. godine. Tematski su posložene od refleksivno-ljubavnih do religioznih motiva. Čitam samo naslove: U noćnoj tišini („Hikjmet” IV, 1932.), “Hikjmet” o petom ljetu (Hikjmet” V, 1933.), Složno, braćo“ (“Hikmjet”, V, 1993.),Noćni put, (“Hikjmet” V, 1933.), Lejletul kadr (“Hikjmet” V, 1934.)

2.

U drugom broju “Gračaničkog glasnika”, koji je izašao u novembru 1996. godine nastavljamo sa objavljivanjem pjesama Muhameda Mašića, koje preuzimamo sa starih stranica „Hikjmeta“ (iz 1934.) I za ovaj drugi broj napravili smo izbor od pet pjesama sličnog motivacionog i tematskog okvira kao i u prethodnom broju.[2] Odabrali smo sljedeće naslove: Sa drugovima na izletu(“Hikjemet”, V.1934), Mevlidun – Nebijji Alejhisselam(“Hikjmet”, V, 1934.), Slika vjerskog nehaja(“Hikjmet”, V, 1934.), Pokraj Spreče, (“Hikjmet” V.1934.), Ovozemna kazna za prestup(“Hikjmet” V,1934.)

3.

         I u trećem broj „Gračaničkog glasnika“ koji je izašao u maju 1997. godini u rubrici „Književnost“ dominirali su stihovi Muhameda Mašića, sa nekoliko kraćih osvrta o toj poeziji.U uvodniku rubrike „Književnost“,urednik je, o Muhamedu Mašića ispisao i ove riječi: „Nismo ni znali da smo u svom komšiluku imali jednog izuzetno talentovanog i pismenog čovjeka. To smo otkrili, nažalost, poslije njegove smrti. I njemu je, izgleda, “bilo pisano”, kao i mnogim drugim pamet­nim Bošnjacima da ga shvate, vrednuju i hvale tek kada, preseli na Ahiret. Objavljujući dijelove iz književno-prevodilačkog opusa Muhameda Seida Mašića, ovaj Časopis među prvima u Gračanici, makar i na ovako skroman način, pokušava skre­nuti pažnju na intelektualnu veličinu ovog zna­menitogGračanlije – prije svih, nama Gračanli­jama.“

Iza ovog osvrta objavili smo šest pjesama iz „Hikjmeta“ za 1935., potom kraći tekst o tarihima kao posebnoj pjesničkoj vrsti i na kraju, za ilustraciju, nekoliko odabranih tariha Muhameda Mašića. Prvo navodimo naslove objavljenih pjesama:[3]Smrtna kapija(“Hikjmet”  VII, 1935.), Kulminacija krasote (“Hikjmet” VII,1935.), Osjet ništavila, (“Hikjmet” VII, 1935.), Jedna želja(“Hikjmet” VII,  I935.), Vrhunac zadovoljstva(“Hikjmet”VII, 1935.), Beskonačna zahvalnost(“Hikjmet”, VII1, 1935.)

U istoj rubrici objavili smo itekst dr. Izeta Mašića pod naslovom „Tarihi u književnom djelu Muhameda Mašića“. Riječ je o izvodima iz neobjavljenog rukopisa u kojem je autor prvo bacio malo više svjetla na pjesničku formu tariha općenito, a zatim predstavio Muhameda Mašića kao tarihopisca. Taj će tekst, kasnije biti uvodnik za monografiju o tarihima Muhameda Mašića, koju jeIzet kao autoru to vrijeme pripremao saEšrefom-ef. Kovačevićem. Nakon što su zajednički prikupili građui izvršili izbor tariha, Kovačević je, nažalost, preselio, a Izet nastavio pripremati knjigu. U svom tekstu naveo je kazivanje rahm. Ešrefa Kovačevića po kome je Muhamed Mašić bio „jedinstven hronopisac, (epigrafičar – pisac tariha), možda najveći kog je Bosna ima­la.“ To su riječi umjetnika i stručnjaka (Kovačevića, n.a.) koji je „većinu tariha koje je rahmetli Muhamed Mašić napisao, kaligrafski uradio.“

Ovdje treba naglasiti „da se opus Muhame­daMašića ne ograničava samo na pisanje tariha na džamijama, nišanima, česmama, mostovima u našoj domovini. Muhamed Mašić je pisao tari­he za najznačajnije objekte u islamskom svijetu, pa, između ostalog, i za veliki događaj otvaranja Asuanske brane, zatim čuveni Darul­-kur'an u Kairu itd. Prema kazivanju Ešref-ef. Kovačevića, njegov tarih za Asuansku branu „bio je u užem izboru među tarihima najpoznatijih hrono­pisaca islamskog svijeta.“[4]

Nakon uvodnog teksta o Tarihima, kao ilustracija objavljen je mali izbor tariha Muhameda Mašića u prijevodu i originalu koji će se kasnije naći u već spomenutojposebnoj monografiji. Pri izboru tariha za ovaj broj nismo se rukovodili samo umjetničkim dostignućem i ljepotom odabranih tariha, već njihovom dokumentarnošću, odnosno vezanošćuza Gračanicu kao pjesnikov zavičaj. Vjerujemo da smo bar donekle našim čitaocima približiti ovaj rijetki pjesnički žanr i pjesničke domete ovog našeg Gračanlije čije “će ime, kako stoji uspomenutom predgovoru, “biti neizbrisivo upisano u plejadu najboljih pisaca hronograma na našim prostorima svih vremena.”[5] U naš izbor ušli su sljedeći naslovi:

Tarih na nišanu prof. Hamdije Kreševljakovića(1959), Tarih na nišanu muderrisa hadži Ismail-ef. Mašića, Tarih džamije u Donjoj Orahovici kod Gračanice(1968.), Tarih džamije u Džakuluma kod Gračanice, Tarih džamije u Gornjoj Orahovici kod Gračanice, i Tarih džamije u Malešićima kod Gračanice

Promocija 2. i 3. broja, „Gračaničkog glasnika“ obavljena je 23. 5. 1997. u okviru spomenutog simpozijumao „Životu i djelu Muhameda S. Mašića“, koji je održan u Gračanici. Na simpozijumu su govorili: prof. dr. Halim Mulaibrahimović, prof. dr. Jusuf Žiga, prof. dr. Huso Kulenović, Mehmedalija ef. Hadžić i prof. dr. Izet Mašić.Njihove radoveobjavili smo u narednom, 4. i 5.  broju „Gračaničkog glasnika“. Profesor Mulaibrahimović je nakonsimpozijuma izgubio život u saobraćajnoj nesreći, prije nego što je priredio svoj referat sa tog simpozijuma za objavljivanje.

4.

U četvrtom broju „Gračaničkog glasnika“ u rubrici „Povodom“ objavili smo članak prof. dr. Jusufa Žige pod naslovom „Životno djelo Muhameda Mašića – kao opomena“.  To je, ustvari priređeno saopštenje sa spomenutog simpozija. U okviru rubrike „Književnost“, prof. dr. Asim Halilović sa Filozofskog fakulteta u Tuzli u svom kraćem osvrtu pod naslovom „Poetski glasovi Gračanice“  o MuhammeduMašiću ispisao je i sljedeće rečenice: „Opisujući svoja iskustva i vlastite stavove, sa žarom i neposredno, Muhamed Mašić je postao značajan pjesnik i dao je snažne i slikovite opise pojedinaca i događaja. Iako mu je stih bio tradicionalan, usklađen sa klasičnom arapskom metrikom, vrlo pomno je znao lirski emocionalno oživjeti motiv bogatom sopstvenom leksikom i originalnim metaforama. Njegovi nazori su duboko ukorijenjeni u islamsko prosvjetiteljstvo. Potraga za svjedočanstvima nepomućene emotivnosti i misaonosti uputila ga je ka arapskom klasičnom pjesništvu ranijih vremena, kao što je Medžnun iz plemena Amr, pravim imenom KajsbinMualavah, koji je ime Medžnun dobio stoga što mu je nesretna ljubav prema Lejli otela zdrav razum i dovela ga do ludila. Bio je to odistinskikarasevdah. (…) Ovoliki trud i predani rad Muhameda Mašića predstavljaju dominirajuće orijentire u književnoj tradiciji, a istovremeno slove kao potpuno uobličen izraz plodotvornih dodira dvaju civilizacijskih krugova – islamskog Orijenta i naših prostora koji pripadaju Evropi.[6]

…

Bašu ovom četvrtom broju „Glasnika“ objavili smo i jedan širi odlomak iz spisa Muhameda Mašića pod naslovom „Allah zove poglede u svemir“ iz područja islamske filozofije. Rukopis je u to vrijeme bio u pripremi za štampu i izaći će kao knjiga nešto kasnije.  Ovdje donosimo samo manji uvodni odlomak kao ilustraciju: „Nalazim zgodnim početi sa desetak rečenica kur'anskog teksta iz raznih po­glavlja kojima Allah vuče naše poglede ka Svemiru, odnosno osuđuje one koji zak­reću poglede od njega. Zatim ću letimično prikazati dosad poznate i naslućene, a još neustanovljene dimenzije Svemira. Zatim ću, putem dvadesetak izvoda iz raznih po­glavlja, izložiti kur'anski prikaz Svemira, upoređujući ga s astronomskim prikazom. Kur'an je sušta nauka božanskog izvora, dok je astronomija nauka ljudskog pori­jekla, pa će čitaocima, nadam se, biti in­teresantno čuti riječ nauke o nauci. U toku narednih izlaganja i pri njihovom završetku dodirnut ću još neka pitanja kao što je: svrha stvaranja, moguća dužina života Svemira, da li je ko od ljudskog roda čuo ili vidio Allaha i slično….“[7]

5.

Dobar dio sadržaja 5. broja „Gračaničkog glasnika“, koji je izašao u maju 1998.tematski smo vezali za dvadesetu godišnjicu smrti Muhameda Mašića. To je bila prilika da se predstave sva tri glavna područja njegovog intelektualnog interesovanja i djelatnosti: književnost, filozofija i duhovnost i publicistika. Rubriku „Povodom“ kojom, inače, otvaramo svaki broj Časopisa, ovog puta popunili smo eseiziranim tekstom dr. Huseina Kulenovića pod naslovom „Nauka, a ne politika“. To je, ustvari, priređeno saopštenje sa spomenutog simpozijuma o životu i djelu Muhameda Mašića u kojem se govori o sudbini intelektualca na ovim prostorima.Prenosimo samo jedan zaključak iz ovog priloga, koji se odnosi na Muhameda Mašića: „Neobičnost ili tačnije nepodudarnost ubjeđenja, opredjeljenja i vjerovanja rahmetli Muhameda Mašića, kako je doživljena, gonjena i suđena u vremenu od 1946. do 1952. godine, a praktično i kontinuirano do kraja života 1978. godine, predstavlja s jedne strane u svom integritetu – apsurdan, a upozoravajući i obavezujući primjer i iskustvo, s druge strane.(…)Muhamed Mašić je umro 1978. godine, idući pravim putem, plemenita duha, nošen vlastitim uvjerenjima i vjerujući u konačnu istinu, ne zanemarujući realnosti svjetovnoga, a ispunjavajući dužnosti bilo koga i u bilo kojem vremenu, ako je taj zaista čovjek.“[8]

…

   Čitava rubrika „Riječ“ (u prethodnim brojevima to se rubrika zvala „Književnost“) u petom broju „Glasnika“ posvećena je Muhamedu Mašiću. Podsjećajući na dvadesetogodišnjicu njegove smrti, uredništvo je prenijelo iz „Preporoda“ prilog Aziza Kadribegovića pod naslovom „Univerzalni bosanski intelektualac“. Autor prvokonstatuje da je već objavljeno nekoliko knjiga (neke su doživjele više izdanja) kako dokumentarne, tako i književne, prevodilačke, filozofsko-vjerske, društveno-političke i druge građe Muhameda Mašića, kojazahtijeva ne samo svoju temeljitu selekciju nego i kritičku valorizaciju. Potom podsjeća i upozorava:„Veliki je problem, međutim što mi danas nemamo ličnosti koja bi bila pandan rahmetliji, te koja bi, recimo, mogla adekvatno prepjevati mnoge pjesme sa arapskog jezika, odnosno mnoge tarihe sa arapskog jezika, pa je valjda, otuda i prisutna i neka vrsta uvjetne rezistencije svakoga onoga ko bi htio pristupiti ovako raznovrsnom djelu, djelu, kako reče rahmetli Ešref Kovačević, ovoga univerzalnog bosanskog intelektualca. No, nadati se da vrijeme Muhmeda Seida Mašića tek dolazi i da će djelo ovog znamenitog Bošnjaka postati neodvojivi dio inspirativne bošnjačke baštine (…)Obilježavajući dvadesetogodišnjicu smrti Muhameda Seida Mašića, cilj nam je skrenuti pažnju šire javnosti na život i djelo našeg rahmetlije, posebno pozivajući naše književne povjesničare da svoje zanimanje fokusiraju na toj nadasve zanimljivoj pojavi.“[9]

            Drugi prilog u ovoj rubrici pod naslovom „Muhamed ef. Mašić kao orijentalista“ potpisuje Mehmedalija ef. Hadžić. I to je jedno od priređenih saopćenja sa spomenutog simpozijuma o Mašiću (23. 5. 1997.) Na početku, autor kritički podsjeća da smo još uvijek sami sebi„nepoznati kao Bošnjaci i tek sada otkrivamo svoje velike ljude“, među koje ubraja i Muhameda Mašića,„čije veliko djelo otkrivamo tek danas, dvije decenije  poslije njegovog preseljenja.“ U nastavku skreće pažnju na poeziju i druge tekstove Muhameda Mašića koje je pisao na arapskom jeziku:„Prema dosadašnjim istraživanjima njegovog bogatog orijentalističkog opusa (koja su još u toku), procijenio sam da je napisao blizu šest hiljada bejtova na arapskom jeziku. Još od vremena velikog pjesnika Sabita Užičanina,  koji je pjevao na perzijskom, turskom i arapskom jeziku[10] nije bilo, usuđujem se reći, ni jednog Bošnjaka  s tolikim brojem ispjevanihbejtova na arapskom jeziku.  Dakle, od Užičanina naovamo ja nisam imao prilike pročitati bilo gdje, a pogotovo imati uvid u tako bogatu ostavštinu kao što je pjesnička i spisateljska ostavština Muhameda Mašića koja nam, evo, stoji na raspolaganju.“

            Svoje izlaganje Hadžić poentira, navodeći, kako je napisao„jednu super misao“ Muhameda Mašića – “da je nauka predodređeni vodič čovječanstva u njegovom hodu ka budućnosti”. A Kur’an je ta supermoderna nauka, kako bi Mašić volio reći, nauka božanskog izvora, ili “nauka svih nauka – nadnauka”.  Hadžić potom izvodi sljedeći zaključak: „Mislim da je to jedna do kraja islamska teza, koja je određivala Mašićevoprogresivno mišljenje izražavanousmenom i pismenom riječju prije pedeset i više godina. Danas se to itekako potvrđuje i sva stremljenja u svijetu idu u tom pravcu.“ [11]

…

            Za dalje upoznavanje čitateljstva časopisa, prije svega u Gračanici, sa stvaralačkim opusom Muhameda Mašića,dakle, u petom broju „Glasnika“ u rubrici „Riječ“ pod zajedničkim naslovom „Iz stvaralačke riznice Muhameda Mašića“, vidljivo je uredničko nastojanje daMašića predstavi izborom kraćih sadržaja iz svih segmenata njegovog stvaralaštva. Objavljen je izbor nekoliko njegovih originalnih pjesama (od kojih su neke predočene i kaofaksimili), zatim izvodi iz prevodilačkog i publicističkog rada, te tarihi i prevodi nekoliko arapskih pjesama.

„Zašto ovo činimo“, glasilo je uredničko pitanje?Umjesto odgovora, citirane su riječi profesora MuhidinaPelesića iz feljtona „Veliki majstor šah bejta“, objevljene u listu „Ljiljan“ od 4. marta 1998. godine: „Nikad nije dosta nenametljive pažnje i istinskog poštovanja za zaslužne ljude duha, čija djela trebaju današnjici i budućnosti. Nadati se da će sve manje biti sličnosti sa riječima reisu-l-uleme Džemaludina Čauševića: ‘Mi smo takovi – ne umijemo cijeniti i štovati svoje odlične muževe kako treba. Probudimo se istom kad nam ga smrt ugrabi.'Jedan od bošnjačkih mislilaca i pjesnika, kome dugujemo lijepo sjećanje i ponovno čitanje njegovih djela svakako je Muhamed Seid Mašić (1913-1978).“

…

„Iz stvaralačke riznice Muhameda Seida Mašića“ objavljen je i odlomak iz Mašićevogneobjavljenog rukopisa s područja islamske filozofije  pod naslovom „Allah zove poglede u svemir“, koji će kasnije ugledati svjetlost dana u obliku posebne publikacije. Radi se o zanimljivom i polemičkom spisu u kojem Mašić nudi svoje odgovore i viđenje odnosa između duhovnog i materijalnog, svjetovnog i vjerskog. Govoreći o vlastitom poimanju Boga, kritički promatra neaktivnost predstavnika vjere uprkos činjenici da je „raspravljanje o Allahu  omiljena tema onih koji ga ne vjeruju i mrze iz dna duše. Oni su u svrhu negiranja tvorca i Njegovog stvaranja Svijeta napisali čitavu literaturu i uspjeli da je prilično plasiraju u neke sredine zahvaljujući neaktivnosti (i nesposobnosti) vjernika da afirmišu postavke vjere i opišu Allaha kolikogod je više moguće. Predstavnici vjere se ustručavaju da opširno pišu o Allahu iz bojazni da će “skrenuti” i time navući na se Allahovu srdžbu…“ [12]

Za ilustraciju Mašićevepublicističke djelatnosti, prenesen je i kraći odlomak iz knjigeMoji stavovi, („Avicena“, Sarajevo 1994, str. 22), u kojem se kritički govori o čaršiji i takozvanim čaršilijama, njihovim lošim navikama, moralu, odnosu prema Bogu, sirotinji itd. Ovdje za ilustraciju navodimo samo nekoliko rečenica u čaršiljama:„Općenito uzev, ja nisam nikad stekao dovoljno povjerenja u taj čaršijski svijet kojemu je materijalna probit glavni – skoro jedini cilj života i među kojima bi mnogi prodao i svog oca za šaku dinara, za dobar ćar i profit. Taj svijet sam upoznao kao interešdžije za koje nemaju značaja opšta načela, etički principi, društveni obziri i životni imperativi koji nameću međuzavisnost svih klasa i jedinki. Kakvim sam te čaršilije vidio očima, takvim sam ih slikao riječima i stihovima, pa sam dopuštao mogućnost njihovog revanša ako im se za to pruži prilika, a rat je – kao stvoren – za uzvrat na sve. Kasnije će se, u toku samoga rata, ovaj moj antagonizam prema trgovcima nešto korigovati, ali samo prema pojedincima, a ne prema staležu kao cjelini koji je, u onom vaktu, slovio kao najškrtiji sloj insanski.Hodže su umnogome, ovisile o volji muslimanskog dijela čaršije i ova je njima diktirala šta smiju, a šta ne smiju kazivati o vjeri…“[13]

…

            Najviše prostora u tom petom broju „Glasnika“ ipak je ostavljeno za poeziju i stihove Muhameda Mašića, kao neko treće polje njegovog stvaralačkog angažmana. Više njih zapravo su prepjevi sa arapskog jezika na kojem je Mašić, pored maternjeg, ispisivao i svoje stihove. Najduža pjesma u ovoj kolekciji nosi naslov „Istiniti stihovi“, čiji je motiv susret pjesnika sa Gazi Husrev-begom u snu. Radi se o patriotskoj baladi u kojoj čuveni Husrev-beg šalje poruke svojim potomcima. Pjesmu autor potpisuje kao Ebu-l-Muhamed b. Ismail, zatočenik poznat kao “Šejh”, Zenica, 1946. godine. Pjesmu je s arapskog jezika preveoMehmedalija Hadžić, 8. 12. 1994. u Sarajevu.

Neke pjesme u ovom izboru, osim patriotskih imaju i druge motive, a pisane su na našem jeziku. Objavljene su i kao faksimili ispisani rukom Muhameda Mašića. Ovdje navodimo samo naslove tih pjesama: Istiniti snovi(pjesma o susretu sa Gazi Husrev-brgom u snu), Tarih u istočnoj Bosni, Anan, robinja En Nafije,[14]Ummu Sinan[15],Neustrašivi i nepobjedivi, Priznajmo, draga Rasema, (21.12.1976), Džamija i pred njom jedna česma stara.[16]

Spomenimo još da smo u ovom broju „Glasnika“ u rubrici „Nove knjige“, objavili prikaz knjigeIzetaMašića, Tarihi Muhameda Mašića, („Avicena“, Sarajevo, 1996.), koji potpisuje novinar Mustafa Smajlović. Knjigu je predstavio „kao nesvakidašnjost u dosadašnjim izdanjima i jeste dragocjenost u mnogo čemu. Uz svu drugu spoznaju (pisana riječ će sačuvati vrijeme!)“[17]

DRUGI DIO: POČECI KRITIČKOG PREISPITIVANJA

            Nakon petog broja, „Gračanički glasnik“ na svojim stranicama rjeđe objavljuje tekstove o Muhamedu Mašiću ili njegove novopronađene originalne radove, prevode i pjesme. Dva su razloga za to. Prvi je zato što se Redakcija ovog časopisa okreće i drugim značajnijim ličnostima iz kulturne historije Gračanice i drugi što se, u Redakciji procijenilo da je „Gračanički glasnik“ u svojih pet prvih brojeva postigao svoj primarni cilj: da otrgne od zaborava i lik i djelo Muhameda Mašića. Bila je to na neki način prva faza bavljenja Časopisa ovom temom, koju bismo mogli okarakterisati kao „otkrivanje“ tog velikog spisateljskog opusa. U međuvremenu, zahvaljujući Izetu Mašiću, mnogi tekstovi iz tog opusa (pa i ooni prethodno objavljeni u „Gračaničkom glasniku“), prikupljaju se sređuju i objavljuju kao posebne knjige ili publikacije, uglavnom u produkciji Izdavačke kuće „Avicena“ Sarajevo.

Negdje početkom tzv. drugog milenijuma, od 2000. godine, što se tiče Mašića, u Redakciji se napušta manir glorifikacije i poslijeratnog romantičarskog tretiranja njegovog lika i djela (kao u ostalom i drugih) i umjesto toga čini se otklon ka ozbiljnijemkritičkompreispitivanju i procjeni njegove poezije, njegove publicistike, pa i određenihtekstova s područja filozofije i islamske misli, potom i memoara. Tako je nekako počela druga faza u prezentaciji tog velikog opusa na stranicama „Gračaničkog glasnika“. Time se nije promijenio odnos Redakcije ovogčasopisa prema tom liku i njegovom djelu, već naprotiv, od tada se čine ozbiljni  napori da se to djelokritički valorizuje i procijeni zašto se u svojim tekstovima zalagao i tadašnji urednik „Preporoda“ Aziz Kadribegović. Nek od tih tekstova „Gračanički glasnik“ je i objavio na svojim stranicama.

7.

Imajući u vidu tematsku raznovrsnost i obim spisateljskog opusa Muhameda Mašića, za tu objektivnu kritičku valorizaciju nisu dovoljne, slobodno mogu reći, ni udružene snage više instituta različitih usmjerenosti, akamoliskromne intelektualne i materijalne mogućnosti jednog časopisa u provinciji. Ipak, stupili smo u potragu za autorima koji su stručnokompetentni da makar nagovijeste puteve kritičkog preispitivanja i valorizacije pojedinih tematskih segmenata Mašićevog djela. Sa tom orijentacijom krenuli smo već od 7. broja, koji je izašao 1999. godine. U tom broju objavili smo prvi dio studije Ahmeda Kice pod naslovom „Filozofska i teološka misao bošnjačkog učenjaka Muhameda Mašića.“[18] Drugi dio te studije izašao je u narednom, osmom broju ovog časopisa.[19] Kasnije će autor ove svoje spise objediniti i objaviti ih u posebnoj knjizi pod naslovom „Filozofsko-teološka misao bošnjačkog učenjaka Muhameda Mašića“.

Kao stručnjak iz oblasti filozofije i kulturne historije, Kico je u rukopisima Muhameda Mašića prepoznao temeljnu filozofsku i etičku misao inspirisanuKur’anom, „za koju se najiskrenije i kroz vlastitu praksu zalagao“. Radi se o „njegovom kategoričkom stavu da se treba boriti za “svijet u kojem će se ljudska bića ocjenjivati po karakterima i faktičkim sposobnostima, a ne po stanovitim pripadnostima”. Ovaj ključni stav Muhameda Mašića je i danas itekako aktuelan.Autor smjelo tvrdi da je takav stav u samim „temeljima bošnjaštva“.[20]

Na pitanje koje su centralne filozofsko-teološke kategorije, discipline i pravci kojima se Mašić u svom djelu bavio, Kico je odgovorio da su to svakako „odnos vjere i nauke, zatim islamska eshatologija koja je, filozofski rečeno, u uskoj vezi sa ontologijom, odnosno astronomijom i futurologijom kao znanstvenim disciplinama koje Mašić smješta i izvodi iz ukupnog islamskog filozofsko-teološkog pogleda na svijet, uz to se baveći i temeljnim etičkim i vrijednosnim principima islama i islamskim racionalizmom uopće.“[21]

8.

U drugom dijelu svoje studije, koja je objavljena u „Glasniku“ br. 8, Ahmed Kico propitujeteološku misao Muhameda Mašića.[22]U svojim opširnim analizama primjećuje da Mašić, kritikujući dotadašnja razmišljanja o Allahovoj suštini i moći, kao argumentaciju zašto pokušava opisati Božiju suštinu, navodi da je to jedino  moguće  kroz upoznavanje Božijih djela u obliku ajeta koji su objavljeni u Kur’anu. On smatra da su ajeti “elementi koji otkrivaju Njegovu moć i veličinu”, odnosno oni su (ajeti) Božija znamenja i znakovi. Za opisivanje Božije suštine, kako primjećuje Kico, Mašić ističe da su od svih ajeta možda najznačajniji oni koji se odnose na stvaranje nebesa i zemlje kao cjeline, stvaranje života na njima, i stvaranje čovjeka u okviru tog života.[23]

…

Kao što smo već spomenuli Ahmed Kico je tekstove o filozofskoj i teološkoj misli Muhameda Mašićapriredio i izdao knjigu pod istoimenim naslovom, koja je izašla 2004. u produkciji Izdavačke kuće „Avicena“. Prikaz te knjige u „Gračaničkom glasniku“ broj 8 objavio je prof. dr. Jusuf Žiga i o knjizi, između ostalog zapisao sljedeće: „To je po obimu nevelik, ali sadržinski znalački koncipiran tekst o Muhamedu Mašiću kao alimu, filozofskom znalcu, publicisti, hronopiscu, pjesniku, prevodiocu, vrsnom poznavaocu arapskog jezika. Raznorodnost Mašićevog djela nije predstavljala prepreku Mr. Kici da sačini jednu koherentnu studiju u kojoj se svaki segment tog opusa skladno uklapa u cjelinu, i prostorno i sadržinski. Sve je znalački omeđeno i postavljeno na pravo mjesto. Ne samo da je izbjegnuta nerijetko prisutna ekstenzivnost kojoj su, u tekstovima ove vrste autori skloni, nego je izbjegnut i izazov vokacijskog “halo-efekta”, to jest favoriziranja onih tematskih sadržajnosti koje su samome  piscu bliže. U ovom slučaju, dakle, Mašić kao filozofski znalac, nije potisnuo Mašića kao teologa ili pjesnika, hronopisca, prevodioca i obratno.

U maniru vrsnog sintetičara, Kico je uspio, na svega šezdesetak strana teksta odabrati gotovo sva, suštinski važna mjesta i ponuditi čitaocu, moglo bi se kazati, armaturnu konstrukciju ukupnog Mašićevog djela i to na zavidno uvjerljiv način. U svakom slučaju, u fizionomijsko-sadržinskom smislu, dobili smo znalački urađenu sintezu i objektivnu sliku o misaonom opusu Muhameda Mašića.“[24]

14.

U narednih šest brojeva „Gračaničkog glasnika“ (dakle, u naredne tri godine) na njegovim stranicama nije bilo tekstova o Muhamedu Mašići, a niti njegovih novopronađenih rukopisa. Nije bilo ni kritičkih osvrta i objektivnih analiza pojedinih segmenata iz tog stvaralaštva. Uredništvo je pokušavalo da za produbljenije uvide u to stvaralaštvo angažuje dokazane poznavaoce orijentalistike, islamske teološke misli, poetskog izraza. Nedostajalo je, a tvrdim da još uvijek nedostaje više takvih kritičkih tekstova.

Sticajem okolnosti i uz podršku dr. Izeta Mašića, 2002. godine, pridobili smo za saradnju VedadaSpahića, tada magistra, profesora bosanskog jezika na  Filozofskom fakultetu u Tuzli, koji je za naš časopis napisao jednu opširniju studiju o memoarima Muhameda Mašića. Riječ je o jednom veoma interesantnom proznomštivu koje je do tadabilo samo fragmentarno i interno objavljeno. StudijaVedadaSpahića zamišljena je da bude podloga za objavljivanje integralnog teksta tih memoara koji bi bili priređeni sa neophodnom kritičkom „aparaturom“, predgovorom i ostalim neophodnim objašnjenjima i dodacima. Studija je u našem časopisu objavljena pod naslovom „Memoari Muhameda SeidaMašića – egzistencijalna i literarna cijena nonkonformizma“. Iako su po mom mišljenju ti memoari u prvom redu interesantni kao historijski izvor uopće, a za Gračanicu posebno, prof. Spahić ih je promatrao sa književno-estetskogaspekta, pa ga je zato manje zanimala vjerodostojnost iznesenih činjenica i njegova historijska podloga.Ipak, nije mogao da ne primijeti „kako je Mašić, ispisujući svoje memoare, u svakom trenutku imao na umu da bi se prije ili kasnije (možda već sutradan) taj njegov rukopis mogao naći u rukama policijskog istražitelja. Takvo jedno teško opterećenje, uticalo je na formulisanje njegovih stavova i generalno na tok čitave priče. Primjera radi, on je dobro pazio da otvoreno ne osudi sistem čija je žrtva bio i da ne ocrni ideološku podlogu tog sistema. Naprotiv, na pojedinim mjestima vrlo pohvalno govori o socijalizmu i socijalističkom samoupravljanju, a svu krivicu za nevolje s kojima se svakodnevno suočavaopripisuje neodgovornim pojedincima. „Selekcijom događaja ostvareno temat­sko jedinstvo govori zapravo da nije u pitanju rekonstrukcija, već konstrukcija vlastitog života kroz priču. Stoga je ključna akvizicija njene unutarnje kohezije autentičnost, a ne sveobuhvatnost i vjerodostojnost“, zaključuje u svom tekstu VedadSpahić.[25]

Promatrajući Mašićeve memoare sa literarnog aspekta, Spahić je podvrgao kritici njegovu kompoziciju, dosljednost kazivača i uputio druge zamjerke. Za primjer, navodimo samo jednu:„Čovjek se poznaje onoliko koliko poznaje svijet od koga preza. Granica tog poznan­stva ujedno je linija oblikovanja osobnog identiteta kao autobiografskog modela za javnost (Ja-za-druge). U ovom slučaju imamo posla sa martiriološkim Ja (indikativno je u tom smislu naslovljavanje poglavlja kao “slučajeva”, tj. samo onih događaja i doživljaja iz života koji kao tematski niz srodnih epizodnih zapleta mogu sazdati pret­postavljeni model), čiji životni luk u priči obuhvata predratno i ratno “sakupljanje poena”, te poratno surovo ispostavljanje računa, s tek pojedinim ali funkci­onalnim izuzecima, kakva je, primjerice, kratka romantična epizoda tokom službovanja u živopisnom Čajniču.“[26]Takav pristup, bez imalo apologetike, a pogotovo nekog romantičarskog pogleda na memoarski rukopis Muhameda Mašića, mogao bi biti primjer kako treba pristupati analizi i ocjeni i drugih njegovih tekstova. Na taj način bi trebalo promatrati memoarske zapise Muhameda Mašića kao historijski izvor. U okviru redakcije „Gračaničkog glasnika“  započeta je, ali nikada nije privedena kraju takva jedna analiza.

…

16.

U 16. broju „Gračaničkog glasnika“ objavili smo kratko pismo američkog profesora Tomasa Batlera koji se početkom ljeta 2003. godine, boraveći  u jednomjesečnoj posjeti Bosni i Gračanici sa grupom svojih studenata, upoznao sa bogatom historijom ovih prostora, pa i Gračanice. Između ostalog, čuo je i nekoliko osnovnih podataka o Muhamedu Mašiću i sa sobom ponio u Ameriku njegovu knjigu tariha. Oduševljen njenim sadržajem, a posebno otkrićem tariha, svojeimpresije o toj knjizi i njenom autoru iskazao je sljedećim riječima: „Ona nije samo o muslimanskoj kulturi u Bosni, već o čovječijoj kulturi uopšte – kako se sjećamo prošlosti, kako živimo u sadašnjosti i kako gledamo na budućnost. Ja, kao kršćanin, mogu da “letim“ duhom ove lijepe knjige. Želio bih saznati više o Muhamedu Mašiću i pročitati još njegovih djela, jer vidim da je on bio važna ličnost u bošnjačkoj kulturnoj historiji XX stoljeća. I njegova životna sudbina za vrijeme Tita je za sve jako poučna. Naravno, imam i neke omiljene tarihe – onaj posvećen njegovom ocu, muderisu hadži Ismail-ef. Mašiću, zatim, tarih džamije u Brezanima kod Kaknja i tarih džamije u Gornjem Vakufu. A naročito onaj, džamije u Džakulama – “Nek si blagoslovljen naš džakulski težače“. Svaki put, kada čitam knjigu o tarihima, nalazim nešto novo u njegovom jeziku.   I na kraju, razumijem da su ovi tarihi Muhameda SeidaMašića iz Gračanice ne samo hronogrami, nego i pjesme i historijske svjedodžbe. Što se tiče Mašića, po mom mišljenju, on bi mogao da bude jedan mali dijamant u kruni Gračanice.“[27]

30.

            U 2010. godini izašla je i knjiga „Život i djelo Muhameda Mašića“, koju je priredio njegov sin Izet. U 30. broju „Gračaničkog glasnika“ objavljen je opširniji prikaz te knjige, koji potpisuje Edin Šaković i ukazano na njen značaj za kulturnu historiju Gračanice.[28]

40.

            U broju 40. „Gračaničkog glasnika“ vratili smo se ponovo poeziji Muhameda Mašića. Objavljen je koautorski prilog Omera Hamzića i NevalaHadžiabdića pod naslovom „Medžnun i Lejla Muhameda Mašića (povodom pronalaska i objavljivanja jednog zagubljenog rukopisa)“ Za pisanje ovog rada povod je bio pronalazak jednog zagubljenog rukopisa ljubavnih pjesama Kajs Ibn Mulleveh Ibn Muzahima i nekih drugih arapskih pjesnika koji su sebe nazivali medžnunima, a koje je Muhamed Mašić prepjevao na bosanski jezik.

Ako se prisjetimo činjenica iz tegobne biografije Muhameda Mašića, koji se snagom svog intetelekta i neviđenom upornošću, uspio uzdići visoko iznad provincijske učmalosti u jednom vremenu, nenaklonjenom pjesnicima i mislećim ljudima uopće, nije teško zaključiti zašto je njegova intelektualna ostavština rasuta, ne samo po listovima i časopisima od Bosne, pa do Egipta i Saudijske Arabije, već i po zaturenim seharama njegovih prijatelja i poznanika širom Bosne i Hercegovine s kojima se družio i kontaktirao u naponu svoje stvaralačke snage. Proživio je i preživio ono olovno vrijeme u kojem su zatirani svi misleći ljudi koji nisu htjeli „u suru“. U opasnosti su bila i njihova djela, koja su sistematski proskribovana i uništavana kao jeres. Osjećajući svoje progonitelje stalno za petama, čak i mnogo godina nakon svojih zatvorskih godina (kad tih progonitelja više nije ni bilo, što se vidi iz njegovih Memoara), Muhamed Mašić je nastavio sklanjati svoje rukopise, bojeći se da im ne padnu u ruke i tako zauvijek nestanu. Nažalost, u tome nije u potpunosti uspio. U dva navrata po više godina ležao je po komunističkim zatvorima, mnogi njegovi vrijedni rukopisi uništeni su tokom tih hapšenja, istraga i progona. Srećom mnogi su „ostali u životu“, sklonjeni ili skrivani po privatnim bibliotekama i arhivima onih koji su ga cijenili kao mislećegi čovjeka „od pera i spisateljskog zanata“…

„Prikupljanjem tih zagubljenih i zaturenih rukopisa, njihovom valorizacijom i stavljanjem na uvid široj i stručnoj javnosti, više od dvije decenije, uz svoj redovan posao, intenzivno se bavi njegov sin dr. Izet Mašić, prof. Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Građu je pripremao u fazama i objavljivao je u formi monografija, redoslijedom kako ih je nalazio. Rezultat tog rada je 10 objavljenih knjiga na bosanskom jeziku. Jedanaestu je nedavno objavio Kulturni centar “Kralj Fahd” u Sarajevu, ali na čistom fus’ha arapskom jeziku. To jeste bio dug prema roditelju, ali i značajan doprinos bošnjačkoj duhovnosti i kulturi.

Međutim, sva građa o kojoj je Muhamed Mašić pisao, a u svojim memoarskim rukopisima spomenuo je cifru od oko 10.000 stranica, još nije pronađena. Radi se o velikom broju pjesama spjevanih na arapskom jeziku, više tariha i drugih literarnih i publicističkih tekstova, među kojima je i opsežan memoarski rukopis od preko 600 stranica teksta A4 formata. Neki od tih rukopisa, izvjesno je, predstavljaju dio prepiske i konsultacija Muhameda Mašića s prijateljima i kolegama, pa su tako i ostali u njihovom posjedu.[29]

Sticajem sretnih okolnosti, nedavno su pronađeni zatureni rukopisi ljubavnih pjesama Kajs Ibn Mulleveh Ibn Muzahima i nekih drugih arapskih pjesnika koji su sebe nazivali medžnunima. Uz te originalne pjesme na arapskom, nalaze se i prepjevi tih pjesama na bosanskom jeziku, koje je prepjevao i ispisao svojom rukom Muhamed Mašić. Od tih materijala nastala je knjiga „Medžnun i Lejla“, obogaćena faksimilima spomenutih prepjeva sa arapskog jezika (Izdanje: „Avicena“ Sarajevo, 2015., urednik prof. dr. Izet Mašić).[30] Ko je sačuvao te rukopise, te kako su i na koji način pronađeni, detaljno je opisano u tekstu Mustafe Imširovića, penzionisanog profesora iz Olova, pod naslovom „Tragom jednog rukopisa – povodom objavljivanja knjige „Medžnun i Lejla“ Muhameda Mašića“ koji je objavljen u prilogu br. 1, dok je izbor faksimila nekoliko originalnih arapskih pjesama sa prepjevima Muhameda Mašića ispisanim njegovom rukom pridodat ovom članku u prilogu broj 2 ovoga članka u 40. broju „Gračaničkog glasnika“.

Zaključak

Iz ovog pregleda može se zaključiti da je „Gračanički glasnik“ u periodu od svog prvog pa do 40 broja (za nepunih dvadeset godina) objavio do sada najvažnije rukopise Muhameda Mašića i tako ovog zaboravljenog intelektualca ponovo približio njegovoj rodnoj Gračanici i Gračanlijama. U narednom periodu nastojat ćemo objaviti više kritičkih tekstova o stvaraštvu Muhameda Mašića na svim poljima njegovih interesovanja. Kad se govori o toj ostavštini, treba je posmatrati sa dva aspekta: sa kulturno-historijskog (što smo do sada najviše i činili) i vrjednosnog, to jest sa stanovišta umjetničkog kvaliteta (dakle kritički). U tom smislu, bit će neophodno procijeniti književno-estetsku vrijednost poezije Muhameda Mašića koju je objavljivao u tuzlanskom „Hikjmetu“ tridesetih godina, a i kasnije i to njegovih originalnih stihova na bosanskom kao i njegovih prevoda i prepjeva sa arapskog jezika. Već je stručno dokazano da su u jezičkom smislu ti prevodi korektni, ali ostalo je nejasno pitanje kakvu umjetničku i estetsku vrijednost imaju njegovi prepjevipoezije sa arapskog. Što se tiče tariha, može se vidjeti da su komplimenti do sada izrečeni, realno utemeljeni. Pored poezije, bit će potrebno ponovno preispitivanje njegovih filozofsko-teoloških pogleda s obzirom da je do sada o tome bilo malo radova, ali i s obzirom na nove uvide u tu problematiku. Memoari Muhameda Mašića su jako važan kulturno-historijski izvor, posebno za Gračanicu, Bilo bi ih korisno objaviti, ali uz opširna objašnjenja i kontekstualiziranje pojedinih događaja, pojava i ličnosti koje se spominju u tim memoarima, posebno onih koje su slikane crno-bijelo. U svakom slučaju moraju se kritički sagledati neke njegove ocjene i stavovi, posebno one koje nemaju svoje čvršće utemeljene i argumentaciju. Svakako ćemo objavljivati i sve što se u narednom periodu nađe vrijedno među još uvijek nepoznatim i razbacanim spisima Muhameda Mašića.

---

[1]Ešref Kovačević, Predgovor prvom izdanju (Muhamed S. Mašić, Moji stavovi,  Avicena, Sarajevo),  Gračanički Glasnik br. 1/1, Gračanica,  1996., 65

[2]Muhamed Mašić, Izbor pjesama, Gračanički Glasnik, br. 1/2, Gračanica,  1996., 86- 89

[3]Muhamed Mašić, Šest pjesama, Gračanički Glasnik, br. 2/3, Gračanica,  1997., 84-86

[4]Izet Mašić, Tarih u književnom djelu Muhameda Mašića, Gračanički Glasnik, br. 2/3, Gračanica,  1997., 87-91

[5]Muhamed Mašić, Izbor tariha Muhameda Mašića, Gračanički Glasnik, br. 2/3, Gračanica,  1997.91- 93

[6]Prof. dr. Asim Halilović, Poetski glasovi Gračanice, Gračanički Glasnik, br. 2/4, Gračanica,  1997., 86-89

[7]Muhamed Mašić, Allah zove poglede u svemir (odlomak), Gračanički Glasnik, br. 2/4, Gračanica,  1997., 100 – 102

[8]Dr. Husein Kulenović, Nauka, a ne politika, Gračanički Glasnik, br. 3/5, Gračanica,  1998.,4-8

[9]Aziz Kadribegović, Univerzalni bosanski intelektualac, Gračanički glasnik,  god 3, br. 5, Gračanica 1998., 77-78 (preneseno iz: “Preporod”, Islamske informativne novine, god XVIII, br. 3/692, 1. februar 1998., str. 26

[10]O tome govori i činjenica da je Sabit jedno vrijeme bio predsjednik žirija u Mekki, gdje su se u poeziji i pjesništvu natjecali veliki arapski pjesnici.

[11]Mehmedalija Hadžić, Muhamed Mašić kao orijentalista, Gračanički glasnik, god. III, br. 5, Gračanica,  1998. 79 – 83

[12]Muhamed Mašić, Allah zove poglede u svemir, Iz stvaralačke riznice Muhameda Mašića, Gračanički glasnik, god. III, br. 5, Gračanica,  1998., 83 – 85

[13]Muhamed Mašić, O čaršilijama, Iz stvaralačke riznice Muhameda Mašića, Gračanički glasnik, god. III, br. 5, Gračanica,  1998., 85

[14]Pjesnikinja Anan robinja EnNafije, rodom iz Jemame. Harum Er Rešid zatraži od pjesnika da nastave na Džerirov stih: Oni koji odniješe, tvoju pamet ostaviše, jednu kaplju u tvom oku: još se uvijek u njem riše. Niko ne uspije. Neki dvorski sluga otrči Anani i kaže joj sve, a ona rekavši mu: «Piši» – ispjeva ove stihove. (Preveo M.S. Mašić, 1945)

[15]UmmuSinan, majka RebiatIbnMukjeddema, junaka Benu Kjinaneta, pjevala je povezujuć’ mu ranu na ruci dobivenu u borbi sa Benu Selimom 8Preveo M.S. Mašić, 1945)

[16]Muhamed Mašić, Poezija, Iz stvaralačke riznice Muhameda Mašića, Gračanički glasnik, god. III, br. 5, Gračanica,  1998., 85 – 92

[17]Mustafa Smajlović, prikaz knjige Izeta Mašića, Tarihi Muhameda Mašića, („Avicena“, Sarajevo, 1996.),  Gračanički glasnik, god. III, br. 5, Gračanica,  1998., 93

[18]Ahmed Kico, Filozofska i teološka misao bošnjačkog učenjaka Muhameda Mašića, Gračanički glasnik,  god. IV, br. 7, Gračanica 1999., 88 – 100

[19]Ahmed Kico, Teološka misao Muhameda Mašića, Gračanički glasnik,  god. IV, br. 8, Gračanica 1999., 100 – 108

[20]Ahmed Kico, Filozofska i teološka misao bošnjačkog učenjaka Muhameda Mašića, Gračanički glasnik,  god. IV, br. 7, Gračanica 1999., 88

[21]Ahmed Kico, Filozofska i teološka misao bošnjačkog učenjaka Muhameda Mašića, Gračanički glasnik,  god. IV, br. 7, Gračanica 1999., 88

[22]Ahmed Kico, Teološka misao Muhameda Mašića, Gračanički glasnik,  god. IV, br. 8, Gračanica 1999., 100 – 108

[23]Ahmed Kico, Teološka misao…, 101- 102

[24]Jusuf Žiga, prikaz knjige Ahmeda Kice  „Filozofska i teološka misao bošnjačkog učenjaka Muhameda Mašića, Gračanički glasnik,  god. IV, br. 8, Gračanica 1999., 108 – 109

[25]VedadSpahić, Memoari Muhameda SeidaMašića – egzistencijalna i literarna cijena nonkonformizma, Gračanički glasnik,  god. VII, br. 14, Gračanica 2002., 74 – 84

[26]Isto

[27]Tomas Batler, Pismo iz Amerike: impresije o tarihima Muhameda Seida Mašića, Gračanički glasnik, god. VIII,  br. 16, Gračanica 2003., 72

[28]Edin Šaković, Prikaz knjige Izeta Mašića, Život i djelo M. Mašića, Gračanički glasnik, god. XV,  br. 30, Gračanica 2010., 153 -154

[29]Određene tekstove Izet Mašić pokušao je objediniti i objaviti kao repetitorij intelektualnog rada svoga oca u knjizi “Muhamed Mašić – život i djelo”, „Avicena“, Sarajevo,  2010.

[30]Omer Hamzić, NevalHadžiabdić, Medžnun i Lejla Muhameda Mašića (povodom pronalaska i objavljivanja jednog zagubljenog rukopisa),  Gračanički glasnik,  god. XX, br. 40, Gračanica. 2015, 136 – 149