Kategorija: Uncategorized

Danas su džemati Golaći, Korića Han i Doborovci upriličili druženje polaznika mekteba na planini Vlašić.

Nagradna ekskurzija za redovne i vrijedne polaznike je bila i edukativnog karaktera. Nakon zajedničkog sabah namaza krenuli su ka Travniku. Na Vlašiću su iskoristili ugodno vrijeme za igre na snijegu i međusobno

 upoznavanje polaznika iz drugih džemata.

 Nakon ručka smo obavili podne i ikindiju namaz koji je predvodio Džemal-ef Softić. Prije namaza predavanje na temu fikhskih propisa vezanih za putnike i putovanje održao je Hamdija-ef Islamović. 

U povratku kući akšam namaz su obavili u džamiji u Ahmićima. O genocidu nad Bošnjacima od zločinaca HVO-a u Ahmićima kazivao je Semir-ef Huskanović. 

Oduševljenje i uživanje djece na ovom putovanju se ogledalo u tome da jedva iščekuju sljedeće putovanje i druženje, ako Bog da.

Večeras, 22. 01. je u džematu Stjepan Polje Centar upriličena tradicionalna tribina.

Povodom nastupanja časnog mjeseca redžeba u džamiji Stjepan Polje Centar je uz tribinu priređen i prikladan program.

Ženski hor je svojom izvedbom ilahija oduševio prisutne džematlije i goste iz drugih džemata.

Mustafa-ef. se zahvalio prisutnima na dolasku i kazao u nekoliko riječi o mjesecu redžebu.

Nakon izvedenih ilahija prisutnima je vaz kazivao Hamdija-ef. Islamović, imam u džematu Golaći.

Hamdija-ef. je kazivao koji je povod odabranosti mjeseca redžeba i koja djela možemo činiti kako bismo olakšali svoj ahiretski račun dobrih dijela.

Nakon vaza proučeno je ašare i dova, potom su gosti počašćeni lijepom zakuskom i kahvom.

Molimo Allaha da sve one koji pomažu ove i druge hairli projekte u džematu nagradi najboljom nagradom kako to samo On može. Amin.

U nedjelju, 22. januara održano je treće predavanje polaznicima “Kursa islama” Medžlisa Islamske zajednice Gračanica. Predavač je bio Dr. Saudin Gobeljić na temu “Budi pokretač pozitivnih promjena , budi proaktivan”. Predavanje je bilo interaktivne naravi gdje je predavač nastojao maksimalno da uključi polaznike kursa, da ih aktivira, što se u potpunosti podudaralo sa samom temom predavanja. Još jedan uspješan čas. Svaka čast polaznicima i predavaču.

U mektebu Bijele džamije za koji se koristi dershana Osmankapetanove medrese održan je ogledno-ugledni čas. Čas je održao Abdulah-ef. Husić kojem je prisustvovao glavni imam Smajo-ef. Mustafić, muallimi Salih-ef. Begović, Miralem-ef. Golać, Tarik-ef. Salihbašić i Omer-ef. Nurikić.

Iako je zbog isključenja električne energije bilo onemogućeno korištenje video projektora, svojom vještinom i iskustvom Abdulah-ef. je održao veoma dobar čas na korist i muallimima ali isto tako i polaznicima mektebske pouke.

Ovo nas je podsjetilo i na tešku ratnu stvarnost kada se mektebska pouka realizirala bez osvjetljenja, elektronskih pomagala i u zadimljenim prostorijama ali se nije prekidala.

Hadži hafiz Hasan ef. Hadžiefendić – Hadžikadija

Rođen je u Gračanici, oko 1850. godine (ili nešto prije), u porodici muderisa Hadži Hasan ef. Nurikića. Rano je ostao bez oca, koji je na Ahiret preselio obavljajući Hadž. Učio je u Osman-kapetanovoj medresi u rodnome gradu, položivši hifz pred muderisom Osman ef. Avdićem, nakon čega pohađa Svirac-medresu u susjednom Gradačcu, koju je vodio čuveni muderis i muftija Hadži hafiz Ahmed ef. Mulaibrahimović, zvani Svirac. Po završetku škole, neko je vrijeme (posljednjih godina osmanske vlasti) radio kao “arzuhaldžija” (javni pisar), sastavljajući podneske i službena akta običnom puku, da bi potom zasnovao službu u sudstvu, kao vježbenik (pripravnik) u šerijatskom sudu u Zvorniku. Godine 1880. polaže stručni ispit pred sarajevskim muftijom (kasnije reisu-l-ulemom) Mustafa Hilmi ef. Hadžiomerovićem, stekavši zvanje šerijatskog sudije (kadije). Službovao je u Zvorniku, Tešnju, Gračanici, Travniku i Mostaru, odakle prelazi na službu u Kotarski šerijatski sud u Sarajevu, da bi 1900. bio imenovan za sudiju Vrhovnog šerijatskog suda. Bio je i predsjednik ovog suda, a također i direktor Šerijatske sudačke škole (Mektebi-Nuvvaba), u priodu od 1901. do 1905. godine. U mjestima gdje je službovao realizirao je mnoge za vakuf korisne projekte. Kao stručnjak za šerijatsko pravo u par navrata je, u ime Zemaljske vakufske komisije, imenovan za stručno lice u pregovorima između Pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju i Zemaljske vlade za BiH. Godine 1913. predložen je, kao jedan od trojice kandidata, za položaj reisu-l-uleme (na koncu je za reisa izabran Mehmed Džemaludin ef. Čaušević). Ubrzo je i umirovljen, nakon čega se povlači u svoju rodnu Gračanicu. Kao čovjeka velikog ugleda i agilnosti, džematlije ga na vakufskim izborima biraju za predsjednika džematskog medžlisa u Gračanici, što kao penzioner uspješno obavlja nekoliko narednih godina. Rukovodio je i temeljitom obnovom, tačnije ponovnom izgradnjom glavne gračaničke džamije – Ahmed-pašine ili Bijele džamije. Džamija je svečano proklanjanja 1916. godine, na opće zadovoljstvo islamske ehalije sa šireg gračaničkog područja. I kasnije, on je s dužnom pažnjom sudjelovao u poslovima vakufa i Islamske zajednice, a volonterski je sudjelovao u nastavi Osman-kapetanove medrese, u kojoj je predavao krasnopis. Na Ahiret je preselio 1925. godine. Ukopan je neposredno pred ulaz u Ahmed-pašinu (Bijelu) džamiju. Iza sebe je ostavio dvojicu sinova – Hasan ef. Kadića, šerijatskog sudiju, te dr. Hamida Hadžiefendića, pravnika i političkog predstavnika Bošnjaka između dva svjetska rata, zastupnika i senatora.

Ali Riza ef. Prohić

Rođen je 1867. godine u Gračanici. Potječe iz ugledne i bogate trgovačko-posjedničke porodice Prohića; sin je Hadži Mujage, cijenjenog trgovca i gradskog vijećnika. Završio je Osman-kapetanovu medresu u rodnom gradu, nakon čega odlazi na studije u Istanbul, gdje provodi pet godina. Vrativši se u domovinu, školovanje je nastavio na Šerijatsko-sudačkoj školi u Sarajevu, gdje diplomira 1892. godine. Službovao je kao pripravnik u Mostaru, a zatim kao kadija u Tuzli, Bijeljini i Gradačcu, te naposlijetku u Sarajevu, nakon čega je imenovan i za vrhovnog šerijatskog sudiju. Aktivno je sudjelovao u radu različitih tijela Islamske zajednice, a bio je i u pratnji reisu-l-uleme Čauševića prilikom polaganja zakletve u Beču (nakon njegova izbora na taj položaj). Surađivao je i u tadašnjoj štampi, osobito poslije odlaska u penziju (1929. godine). Načelno je pripadao krugu konzervativno-tradicionalne uleme, protiveći se isuviše slobodnom tumačenju šerijatskih propisa i pozivima na reforme vjerskih propisa, iako je u mnogim drugim aspektima istupao kao čovjek naprednih pogleda, veoma ispravno i dobro cijeneći izazove i potrebe vremena u kome je tadašnja muslimanska zajednica u Bosni i Hercegovini živjela. Aktivno se uključio u raspravu o emancipaciji muslimanske žene, koja je zaokupljala bošnjačku javnost u periodu između dva svjetska rata, izdavši tim povodom i jednu posebnu knjigu. Na Ahiret je preselio 1942. godine u Sarajevu, u kome je proveo posljednje godine svog života.

Hadži hafiz Mustafa ef. Šiljić

Rođen je u selu Lukavica kod Gračanice 1876. godine. Nakon završetka medrese odlazi na dalje školovanje u Istanbul, gdje uz redovne studije izučava kiraet i vudžuh, stekavši počasno zvanje kura-hafiza. Po povratku u domovinu službuje kao imam Selimije džamije u Doboju i muderis tamošnje medrese. Godine 1909. prelazi u Gračanicu, u Osman-kapetanovu medresu. Kao muderis i upravitelj medrese službovao je skoro puna četiri desetljeća – sve do 1947. godine, kada su tadašnje vlasti zabranile rad medresa. Iako je bio obrazovan i učen čovjek, samoj nastavi je pristupao dosta tradicionalno i konzervativno, zbog čega je nerijetko bivao izložen kritikama mlađe, progresivnije uleme i građana. Ipak, narod ga je veoma cijenio i poštovao. Uz redovna predavanja Šiljić se trudio osposobiti softe i druge kandidate za časno zvanje hafiza, prateći njihov napredak i pomažući im u memoriranju Kur'ana. Nekoliko je kasnije cijenjenih hafiza učilo ili položilo hifz pred njim. Pored službe muderisa, biran je za predsjednika Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Gračanici, a bio je i član Sreskog odbora za narodno prosvjećivanje. Isticao se u društvenom i javnom životu, te radu više udruženja i organizacija. U Drugome svjetskom ratu doživio je porodičnu tragediju – gubitak sina Ahmeta, svršenika Šerijatske sudačke škole, koji je poginuo u partizanima kao komesar bataljona u Tuzlanskom partizanskom odredu. Poslije rata, zbog insistiranja na obnovi medrese i ponovnom pokretanju njezina rada, došao je u sukob s komunističkim vlastima, čiji su predstavnici organizirali i posebne supove protiv njega, označavajući ga “reakcionarom”. Uprkos tim harangama, Šiljićev ugled u narodu nije bio poljuljan (na veliko nezadovoljstvo njegovih progonitelja). Na Ahiret je preselio 1951. godine i ukopan je na mezarju Režići.

Hasan ef. Kadić

Rođen je u Gračanici 1878. godine, u porodici šerijatskog sudije Hadži Hasan ef. Hadžiefendića zvanog Hadžikadija i njegove supruge Sevlete r. Hadžić. Unuk je Hadži Hasan ef. Nurikića, muderisa Osman-kapetanove medrese u Gračanici. Nosio je isto lično ime kao i otac, odnosno djed. Njegovo alimsko ime glasilo je: Hasan Ihsan efendija, a sam je odabrao prezime Kadić, po zanimanju svog oca. Završio je Šerijatsko-sudačku školu (Mektebi-Nuvvab) u Sarajevu, na kome je diplomirao 1899. godine. Karijeru je započeo kao vježbenik u Šerijatskom sudu u Gračanici (1902.-1903.), nakon čega je imenovan za šerijatskog sudiju u Ljubuškom. Kasnije je službovao u više bosanskohercegovačkih gradova, da bi se poslije Prvoga svjetskog rata vratio u rodnu Gračanicu, u kojoj je dočekao i mirovinu. Biran je i za predsjednika Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u ovome gradu. Skupa sa nekim od kolega naprednijih pogleda pokretao je različite korisne inicijatve u cilju unaprijeđenja vjersko-prosvjetnog života muslimana i vakufskog poslovanja. Godine 1929. izabran je za člana vladine Komisije za izradu i proučavanje Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije. Na Ahiret je preselio 1933. godine i ukopan je na lokalitetu Kula (iznad Štamparije), gdje mu se i danas nalazi mezar.

Hadži Ismail Haki ef. Mašić

Rođen je 1878. godine u Rapatnici kod Srebrenika. U Gračanicu je došao kao đak, upisavši Osman-kapetanovu medresu, koju je s uspjehom završio 1907. godine. Idžazetnamu je primio od glasovitog muderisa Mehmed Teufik ef. Okića. Duži niz godina službovao je kao upravitelj ženske mektebi ibtidaije u Gračanici (kasnije Dvogodišnjeg ženskog mekteba), nakon čega prelazi u Kladanj, gdje službuje najprije kao muderis, a potom i kao džematski imam. Pripadao je tradicionalnom pravcu među bosanskom ulemom, a važio je i za dobrog poznavatelja starih arapskih i osmanskih farmakoloških djela, kojima se služio u spravljanju različitih lijekova i pripravaka od ljekovitog bilja. Po odlasku u mirovinu vratio se u Gračanicu, gdje provodi ostatak života. Na Ahiret je preselio 1961. godine i ukopan je na mezarju Šabuša.

Hafiz Ibrahim Mehinagić

Rođen je 1894. godine, u porodici šerijatskog sudije Arif Hikmet ef. Mehinagića, za vrijeme njegovog službovanja u Prnjavoru. Mektebi-ibtidaiju je završio u Čajniču, a osnovnu školu u Gračanici, gradu u kojem je Arif Hikmet ef. dvaput službovao i u njemu se na kraju i skrasio. Po završetku osnovne škole, mladi Ibrahim upisuje Osman-kapetanovu medresu u Gračanici, gdje uči pred muderisom Mehmed Teufik ef. Okićem, a potom kura-hafizom Mustafa ef. Šiljićem, pred kojim polaže i hifz. Školovanje je nastavio na visokoj medresi Sultan Fatihove džamije u Istanbulu, uporedo slušajući predavanja iz svjetovnih predmeta na Darul-Fununu (preteči Univerziteta u Istanbulu). Po izbijanju Prvog svjetskog rata vraća se u Bosnu, te upisuje Šerijatsko-sudačku školu (Nuvvab) u Sarajevu, na kojoj je diplomirao 1919. godine. Karijeru započinje kao šerijatski vježbenik u Zvorniku, a nakon položenog stručnog ispita radi kao šerijatski sudija (kadija) u Tuzli, a potom u Gračanici. Bio je aktivan u Društvu šerijatskih sudaca, kojemu se duže vremena nalazio na čelu. Godine 1942. izabran je za vrhovnog šerijatskog sudiju, a potom i predsjednika Vrhovnog šerijatskog suda u Sarajevu. Duži niz godina bio je komesar i predsjednik Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva Gračanica, gdje istupa kao čovjek izrazito naprednih pogleda, unaprijeđuje vakufsko poslovanje, suzbija ranije propuste i zloupotrebe, te podržava brojne korisne inicijative. Surađivao je i u islamskoj štampi, objavivši i dvije manje knjige.  Godine 1937. izabran je za člana Vakufsko-mearifskog sabora u Sarajevu, gdje je ostao upamćen po svojim principijelnim istupima i insistiranju na strogom poštivanju zakonitosti. Protivio se sve izraženijem uplivu politike u Islamskoj zajednici, došavši u sukob s tadašnjom bošnjačkom političkom elitom, zbog čega je na kraju bio prisiljen podnijeti ostavku, a osporen je i njegov izbor u Ulema Medžlis. To ga je motiviralo da se nakratko i sam uključi u politiku, na listi tadašnje opozicije. Sa propašću Kraljevine Jugoslavije, izbijanjem rata i njemačkom okupacijom, kratko je vrijeme preuzeo dužnost povjerenika sreske vlasti za Gračanicu, pri čemu se uspješno izborio za očuvanje zakonitosti i reda. Svojim se ugledom i utjecajem tada i otvoreno suprotstavio njemačkoj vojnoj komandi, spriječivši je da pohapsi i u logore deportira gračaničke Rome. Poslije rata, međutim, postao je žrtvom komunističkih progona uleme i uglednih ljudi: odmah u ljeto 1945. godine na montiranom procesu osuđen je na pet godina zatvora. Kazna mu je kasnije smanjena na dvije godine, da bi ubrzo bio oslobođen. No, progone, diskriminaciju i šikaniranja trpio je još godinama – sve do 1958. godine, kada je odlukom suda prethodna kazna poništena, dok je Mehinagić službeno rehabilitiran. Od 1960. godine vraća se na rad u Islamskoj zajednici, te preuzima dužnost glavnog imama u Doboju – do odlaska u penziju, pet godina kasnije. Za to vrijeme bio je aktivan i u Udruženju Ilmije, gdje je biran i u rukovodeća tijela. U tom periodu objavio je više radova, u publikacijama Islamske zajednice, kao i nekim naučnim časopisima. Bavio se i prevodilačkim radom. Na Ahiret je preselio u ljeto 1976. godine. Pokopan je na mezarju Režići u Gračanici, u prisustvu velikog broja džematlija, kolega, te predstavnika vrha Islamske zajednice.

Hadži hafiz dr. Ćamil ef. Kamarić

Rođen je u Gračanici 1899. godine. Završio je Osman-kapetanovu medresu u Gračanici, nakon čega upisuje i završava Šerijatsku sudačku školu (Mektebi Nuvvab) u Sarajevu. Tokom studentskih dana, boraveći povremeno u Gračanici, angažirao se i pokretao brojne inicijative u kulturno-prosvjetnom, vjerskom i društvenom životu. Od 1926. godine službuje kao šerijatski vježbenik u Sreskom sudu u Sanskom Mostu, a po uspješno položenom stručnom ispitu 1930. je imenovan za šerijatskog sudca u istome sudu. Obavljao je i dužnost predsjednika Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva Sanski Most. Kasnije prelazi na službu u Cazin. U međuvremenu, upisao je i završio studij prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, stekavši i naslov doktora prava. Od 1935. godine radi u novoosnovanom šerijatskom sudu u Zagrebu. Na toj dužnosti ostaje do aprila 1945. godine. Bio je dugogodišnji tajnik Društva zagrebačkih muslimana. U glavnom gradu Hrvatske dočekao je i penziju, te proveo ostatak života. Na Ahiret je preselio 1982. godine.

Dr. Mustafa Kamarić

Pravnik, univerzitetski profesor, istaknuti intelektualac, društveni i kulturni djelatnik – dr. Mustafa Kamarić iz Gračanice je bio i dugogodišnji član rukovodećih tijela Islamske zajednice, u tri saziva predsjednik Vrhovnog sabora, te član Visokog islamskog starješinstva u Sarajevu. Rođen je u Gračanici 1906. godine. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnome gradu, a zatim pohađa Šerijatsku gimnaziju u Sarajevu. Po završetku gimnazije upisuje i završava studij prava na Univerzitetu u Beogradu (1932.), a kasnije stječe i doktorat, na Sveučilištu u Zagrebu. Znanjem i radom se isticao već kao student, primivši više priznanja i nagrada. Uz studij i stručni rad bio je i vrijedan aktivist. U rodnom gradu s nekoliko kolega, u okrilju Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva, osniva najprije Muslimanski đački klub (1924.), a zatim i Narodnu biblioteku (1928.), koja izrasta u posebno kulturno-prosvjetno društvo – otvoreno za Gračanlije različitog svjetonazora, političkog opredjeljanja, te etničke i konfesionalne pripadnosti. Po završetku fakulteta, kao vrstan mladi pravnik primljen je u državnu službu i postavljen za sekretara Državnog savjeta. Od 1941. radi kao advokat u Gračanici. Kao patriot i antifašist stao je na stranu Narodnooslobodilačkog pokreta. Bio je i predsjednik ilegalnog Narodnooslobodilačkog odbora u Gračanici. Poslije rata započinje rad u Zakonodavnom odjeljenju Predsjedništva Vlade NR Bosne i Hercegovine, a po formiranju Pravnog fakulteta (1948.), preuzima katedru upravnog prava. Predavao je i na više drugih visokoškolskih ustanova, istaknuvši se kao dobar pedagog i stručnjak. Tokom svog naučnog rada objavio je veći broj naučnih studija, rasprava i članaka, kojima je, po ocjeni struke, znatno obogaćena jugoslavenska pravna znanost. Zbog postignutih naučnih rezultata, izabran je za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, kao i člana više strukovnih udruženja i asocijacija. Dobitnik je i prestižne Republičke 27-julske nagrade Bosne i Hercegovine. Dao je znatan doprinos funkcioniranju i radu Islamske zajednice u tom periodu, osobito u izradi njenih normativnih propisa i prvih poslijeratnih ustava. Istakao se kod osnivanja Gazi Husrev-begove biblioteke, a potom i Fakulteta islamskih nauka. Naučna i pedagoška karijera prof. dr. Mustafe Kamarića prerano je okončana, 1973. godine – tragičnom smrću u saobraćajnoj nesreći kod austrijskog grada Innsbrucka, u povratku sa službenog puta u Francusku.  Na Ahiret je ispraćen u prisustvu najviših predstavnika Islamske zajednice. U njegovoj rodnoj Gračanici, imenom dr. Mustafe Kamarića nazvana je tamošnja gradska biblioteka, a kasnije i gimnazija.

Muhamed Seid Mašić

Rođen u Gračanici 1913. godine, u porodici Smail ef. Mašića, vjeroučitelja i muderisa. Nakon osnovne škole u rodnome mjestu, upisuje i završava Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Započeo je i studij na Višoj islamskoj teološkoj školi, ali ga iz porodičnih razloga brzo prekida. Radio je kao imam u Čajniču i Žepču, te kao učitelj u Kozarcu i Brki, a kratko vrijeme i u Lukavici kod Gračanice. Publicističkim i prevodilačkim radom, te književnim stvaralaštom počinje se baviti još kao đak. Pokazavši izniman smisao za arapski jezik, čitao je klasična djela, ali i savremenu arapsku štampu, usavršavajući znanje, te se ubrzo javlja u pšeriodici prijevodima i prepjevima s arapskog, a zatim i vlastitom poezijom (na bosanskom, ali i arapskom jeziku). Surađivao je u više listova i časopisa. Profilirao se kao istinski intelektualac, s izraženim kritičkim stavom prema pojavama u svom okruženju. U vremenu uspostave totalitarnog komunističkog poretka, postao je je žrtvom režimske represije i obračuna s političkim neistomišljenicima: u namještenom procesu 1947. godine osuđen je na 10 godina zatvora. Pretrpio je mučenja, zlostavljanja i ponižavanja, kao i brojni drugi pripadnici inteligencije (vjerske i svjetovne). Kazna mu je kasnije smanjena na 7 godina, da bi poput većine drugih političkih osuđenika bio oslobođen prije njezina isteka. Vratio se u rodnu Gračanicu, gdje se u narednim godinama bori sa egzistencijalnim problemima, stalnom prismotrom i sumnjičenjima vlasti, diskriminacijom i nepravdom, izoliran od šire okoline, ali i najbliže rodbine. Uprkos svim tim nedaćama, nesalomljivog duha, on intenzivno piše, prevodi, bilježi. Tek ponešto je u tom vremenu objavljivao – uglavnom tarihe (hronograme), kao jedan od posljednih pisaca ovog vida arapske poezije u Bosni. Godine 1972. ponovo je uhapšen, držan u pritvoru dva mjescea, a zatim oslobođen – bez podizanja optužnice, ali i bilo kakvog obrazloženja. Znatan dio njegovih rukopisa, zaplijenjenih prilikom hapšenja, tada je nepovratno nestao. Na Ahiret je preselio početkom 1978. godine, nedugo po odlasku u penziju. Njegovo je djelo otkriveno tek petnaestak-dvadeset godina kasnije. Od tada pa do danas, objavljeno je desetak Mašićevih knjiga – poezije na bosanskom i arapskom jeziku, prepjeva arapskih klasičnih pjesnika, filozofsko-teoloških i politoloških djela, rasprava i studija… Sve to svjedoči o kakvom se izgrađenom intelektualcu i alimu radilo – intelektualcu kojemu je Sudbina odredila da ovozemaljski život skonča u dubokoj provinciji, neshvaćen od svojih sugrađana i većine suvremenika.

U nedjelju 13. 11. 2022. godine, mekteb džemata Ograđenica posjetio je glavni imam Smajo-ef. Mustafić, kojom prilikom je muallim Hazim-ef. Buljubašić održao ogleno-ugledni čas, kojem su, osim glavnog imama, prisustvovali Amel-ef. Hodžić, muallim u džematu Delići i Mustafa-ef. Šakušić, muallim u džematu Bijeli Potok. Iako je nestanak električne energije onemogućio Hazim-ef. da održi čas uz podršku elektronskih pomagala, on je svojom snalažljivošću uspješno održao isplanirani čas, koji može poslužiti kao model časa u nekim vanrednim okolnostima. Čestitke muallimu i mekteblijama mekteba Ograđenica.